Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3609/07 (Ž. D.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Oduzimanje imovine
- Pretpostavka nevinosti
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3609/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. svibnja 2010. godine, u predmetu broj AP-3609/07, rješavajući apelaciju Željka Dabića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Dabića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Kž-07-000 131 od 15. listopada 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj K-526/03 od 6. studenog 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Dabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Simo Tošić, odvjetnik iz Banjaluke podnio je 26. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Kž-07-000 131 od 15. listopada 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-526/03 od 6. studenog 2006. godine. Apelant je 28. listopada 2008. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi mu Ustavni sud ukinuo pritvor u kojem se, kako navodi, ponovo nalazi od 14. svibnja 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 8. siječnja, 14. svibnja, 15. rujna, 30. listopada, 22. studenog, 30. prosinca 2008. godine, 5. siječnja, 12. siječnja, 1. lipnja i 12. kolovoza 2009. godine.
2. Apelant je u više dopuna apelacije tražio izuzeće «suca Ustavnog suda Krstana Simića», iz razloga što „sudija Krstan Simić poznaje mene i S. M. i da je moguća njegova pristranost, pogotovo što je kao partijski funkcioner SNSD- a bio u kontaktu – komšiluku sa S.M. i on ne može biti nepristran“.
3. Obzirom da je Ustavni sud 8. maja 2010. godine, dakle prije donošenja odluke u ovom predmetu, donio odluku o razrješenju dužnosti sudije Krstana Simića, zahtjev apelanta za izuzeće ovog sudije u radu i odlučivanju u ovom predmetu je bespredmetan.
4. Presudom Osnovnog suda, broj K-366/02 od 30. listopada 2002. godine apelant je oglašen krivim, zato što je, na način i u vrijeme navedeno u izreci presude, počinio kazneno djelo razbojništva iz članka 223. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakonika Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 22/00, u daljnjem tekstu: KZ RS-a).
5. Rješenjem Okružnog suda, broj Kž-35/03 od 25. lipnja 2003. godine uvažena je apelantova žalba, ukinuta presuda Osnovnog suda i predmet vraćen na ponovni postupak.
6. Presudom Osnovnog suda, broj K-526/03 od 6. studenog 2006. godine, u ponovnom postupku, apelant je oglašen krivim zato što je, na način i u vrijeme naznačeno u izreci presude, počinio kazneno djelo razbojništva iz članka 223. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ RS-a. Osnovni sud je osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Istom presudom apelant je obvezan da oštećenom M.S. (u daljnjem tekstu: oštećeni) isplati iznos od 100.000,00 CHF, dok je u pogledu zahtjeva za naknadu nematerijalne štete oštećeni upućen na parnicu. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je saslušao veliki broj svjedoka, da je uz suglasnost stranaka pročitao iskaze većeg broja svjedoka, te iskaz vještaka medicinske struke, da je između ostalog, izvršio uvid u: zapisnik o uviđaju, zapisnik i fotodokumentaciju o pretresu stana oštećenog, dopise i službene zabilješke djelatnika policije, te izvod iz zdravstvenog kartona za oštećenog. Osnovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka V.M., brata oštećenog, proizilazi da je oštećeni došao iz Švicarske, dan prije kritičnog događaja i da je imao namjeru na licitaciji u Lukavici kupiti dionice tvrtke „Autoprevoz“, da je i apelant također došao iz Švicarske i da je nudio oštećenom da ga čuva i osigurava, da je oštećeni išao na licitaciju, ali da je odustao od kupovine dionica, da u se vratio u Laktaše, te da su on i oštećeni otišli na spavanje u svoju kuću. Nadalje, ovaj svjedok je izjavio da je istu noć, budući da je čuo galamu, ušao u kuhinju i vidio apelanta kako u obe ruke drži pištolje, a da je oštećeni ležao na kauču i dodirivao rukama pod, da je apelant rekao da mu je plaćeno 50.000,00 KM da oštećenog i njega „ohladi“, da je nakon toga apelant podigao jastuk ispod kojeg su nalazila dva bunta novčanica od po 50.000,00 CHF i uzeo taj novac, te da je cijelo vrijeme držao uperene pištolje prema njemu i prema oštećenom. Nadalje, Osnovni sud je naveo da iz iskaza oštećenog, proizilazi da je apelant od oštećenog tražio da mu posudi novac da kupi kamion, da mu je on rekao da mu ne može posuditi novac jer će pokušati otkupiti dionice tvrtke „Autoprevoza“, nakon čega da mu je apelant predložio da ga on čuva i osigurava. Oštećeni je dalje izjavio da je apelant dolazio u njegovu kuću dva dana prije kritičnog događaja, da mu je tada donio pancir košulju i da mu je rekao da je obuče kada bude išao na licitaciju. Nadalje, oštećeni je izjavio da je on taj dan išao na licitaciju, ali da je odustao od kupovine dionica, te da je sa svojim bratom, svjedokom V.M. otišao na spavanje, da ga je probudila buka i upaljeno svjetlo i da je vidio apelanta koji je uperio pištolj u njega, da je nakon toga ušao njegov brat, svjedok V.M. u kojeg je apelant također uperio pištolj, te da je apelant uzeo dva bunta novčanica od po 50.000,00 CHF koje su se nalazile ispod jastuka, nakon čega da je napustio njegovu kuću. Osnovni sud je dalje naveo da je svjedok LJ. P. izjavio da je prije kritičnog događaja sjedio sa oštećenim i svjedokom V.M. kada je došao apelant i sjeo za njihov stol, da je čuo njihov razgovor, odnosno da će oštećeni sudjelovati na licitaciji, da ga je sutradan zvao njegov kum i da mu je rekao da su zvali oštećeni i svjedok V.M. da imaju neki problem, da je otišao kod njih i da su mu rekli da je apelant uzeo 100.000,00 CHF. Ovaj svjedok je dalje izjavio da je apelanta tu večer zaustavila policija zbog prekoračenja brzine i da je čuo od R.M. da mu je apelant rekao da ide kod Malkića po 100.000,00 CHF.
7. Osnovni sud je naveo da je, prvenstveno, na temelju iskaza svjedoka V.M., LJ.P. i oštećenog, koje je u više navrata saslušavao i koje je suočavao sa apelantom, djelomično na iskazima svjedoka, djelatnika policije u dijelu koji su sukladni utvrđenom činjeničnom stanju, iskazu svjedoka na okolnosti dešavanja oko licitacije, te djelomično na iskazima ostalih svjedoka u pogledu bitnih činjenica, koje je također suočavao sa apelantom i koji nisu bili u suprotnosti sa objektivnim dokazima, nedvojbeno zaključio da je apelant počinio predmetno kazneno djelo, tj. da je kvalificiranom prijetnjom smrću i uz uporabu oružja oduzeo tuđu pokrenu stvar da bi sebi pribavio protupravnu imovinsku korist.
8. Osnovni sud je dalje naveo da su djelatnici policije koji su došli na lice mjesta napravili propust jer nisu u zapisniku naveli bitne činjenice, te da iz njihovih iskaza slijedi da navedeno nisu uradili iz razloga što su imali saznanja da je poznat izvršitelj ovog kaznenog djela, te da se sjećaju da su postojala oštećenja na ulaznim vratima, ali ne od tog događaja. Ovu tvrdnju Osnovni sud je okarakterizirao kao paušalnu i neuvjerljivu, jer je malo vjerojatno da se ti svjedoci prisjećaju toga nakon tri, četiri godine, a da to nisu konstatirali u službenoj zabilješci. Nadalje, Osnovni sud je istakao da kako nije uspjelo daktiloskopsko vještačenje otisaka papilarnih linija sa novčanica, a da su i apelant i oštećeni u isto vrijeme radili u Švicarskoj, da nije mogao sa sigurnošću utvrditi vlasništvo novčanica koje su oduzete od apelanta, te da je zaključio da samo postoji indicija da je novac koji je oduzet od apelanta vlasništvo oštećenog. Osnovni sud je istakao da je vještak medicinske struke izjavio da na temelju onoga što mu je dostavljeno nije mogao utvrditi da je oštećeni povrijeđen u glavu, te da je tvrdnju svjedoka, oštećenog V.M. i LJ. P. da je apelant oštećenog udario u glavu prihvatio samo kao indiciju, jer je izvod iz zdravstvenog kartona bio nečitko napisan i u fotokopiji nije se moglo izvršiti vještačenje po vještaku medicinske struke. Osnovni sud je naveo da se apelant tijekom glavnog pretresa branio šutnjom, dok se u ranijem postupku branio tako što je tvrdio da je te večeri bio sa suprugom kod kuće.
9. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-Kž-07-000 131 od 15. listopada 2007. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda. Okružni sud je istakao da je sam apelant na sjednici vijeća svoju žalbu iscrpno obrazložio.
10. Očitujući se na apelantove žalbene navode da nije dokazano da je on počinio predmetno kazneno djelo, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud izveo veliki broj dokaza, da je veoma kritički analizirao svaki izvedeni dokaz, da je veći broj svjedoka u više navrata saslušavao, da je vršio radnje suočenja u cilju provjeravanja istinitosti iskaza, da ja vrlo temeljito, odnosno neobično opširno, dao ocjenu proturječnih dokaza, te da je vodio računa o eventualnom utjecaju rodbinskih veza na date iskaze. Okružni sud je istakao da je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da se ne mogu dovesti u pitanje iskazi svjedoka V.M., LJ.P. i oštećenog koji su potkrijepljeni drugim subjektivnim i objektivnim dokazima, na temelju kojih je utvrđeno činjenično stanje, odnosno apelantova odgovornost za predmetno kazneno djelo. Okružni sud je dalje naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio pojedine dokaze koji su bili kontradiktorni, kada je određene iskaze djelomično prihvatio u pogledu određenih činjenica, te kada nije udovoljio prijedlogu obrane za izvođenje novih dokaza, budući da izvođenje novih dokaza ne bi moglo dovesti u sumnju utvrđeno činjenično stanje.
11. Pojašnjavajući navedeno, te odgovarajući posebno na žalbeni navod da prvostupanjski sud nije pravilno odlučio kada presudu nije temeljio na iskazima djelatnika policije, Okružni sud je istakao da nisu utemeljeni jer oni nisu mogli svjedočiti o samom događaju, nego samo o nađenom stanju na licu mjesta. Uostalom, Okružni sud je naveo da su djelatnici policije vrlo površno obavili radnju uviđaja, jer su imali saznanja o počinitelju ovog kaznenog djela i da će on novac vratiti, te da iz tih razloga nisu niti fotografirali lice mjesta, niti su u službenoj zabilješci konstatirali bitne činjenice.
12. Nadalje, očitujući se na žalbene navode da nije utvrđeno porijeklo novca koji je od apelanta oduzet, da nije utvrđeno zašto oštećeni nije pružao nikakav otpor i zašto novac po povratku sa licitacije nije ostavio u trezor svog poduzeća, te da uopće ne postoji pištolj koji je naveden u optužnici, Okružni sud je naveo da su neutemeljeni, jer se navedeno ne odnosi na odlučne činjenice.
13. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st.1.2.i 3. točka d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz članka II/3.b) i članka 3. Europske konvencije, pravo osobe da ne bude držana u ropstvu ili potčinjenosti ili na prislinom ili obveznom radu iz članka II/3 c) i članka 4. Europske konvencije, pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3 d) i članka
5. Europske konvencije, pravo na privatni i obiteljski život, dom i prijepisku iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na brak iz članka II/3. j) Ustava Bosne i članka 12. Europske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
14. Apelant navodi da je osuđen bez dokaza, da su svi izvedeni dokazi subjektivne prirode, da sud nije cijenio iskaze pripadnika policije koji su bili izričiti u tvrdnjama da oštećeni nisu povrijeđeni i da nije bilo oštećenja u kući, da sud nije prihvatio vještačenje oružja iz kojeg bi se moglo vidjeti da otisci na pištolju ne bi njemu pripadali i iskaz vještaka iz kojeg slijedi da oštećeni nije povrijeđen u predjelu glave kako je tvrdio, te da je novac koji je od njega oduzet njegov novac koji je zaradio u Švicarskoj. S tim u svezi apelant smatra da nije bio ravnopravna stranka u postupku, odnosno da nije ispoštovan princip in dubio pro reo, tj. da mu je povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Nadalje, apelant ističe da u ovom postupku nije saslušan, niti u prvostupanjskom, niti u drugostupanjskom postupku. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog toga što je postupak trajao pet godina, što govori o neažurnosti, prvenstveno Osnovnog suda. Nadalje, apelant ističe da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu, jer je sud donio odluku o imovinsko pravnom zahtjevu, bez da je utvrdio njegovu odgovornost, pravo na privatni i obiteljski život i pravo na brak jer je prije ovog postupka živio sa suprugom i petoro maloljetne djelo u Švicarskoj, koji trpe posljedice razdvojenosti, da mu je supruga zbog toga oboljela, te da je prije ovog postupka imao uzoran brak. Nadalje, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na slobodu kretanja jer mu je dopisom Kantona Cirih, Švicarska, onemogućen ulazak u Švicarsku zbog vođenja ovog postupka, da je specijalna policija koristila oružje duge cijevi, te da ga je fizički maltretirala prilikom informativnog razgovora.
15. Ustavni sud uočava da je apelant osobno dostavio gotovo sve dopune apelacija, u kojim je pored povrede prava navedenih u apelaciji i u dopuni apelacije koju je apelant dostavio osobno 11. siječnja 2008. godine, naveo i da mu je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na život iz članka II/3 a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, te da je zatražio da se sva pismena dostavljaju i njemu i njegovom odvjetniku.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» Pravo na pravično suđenje
18. Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih navoda o povredi njegovog prava na pravično suđenje odnosi na neprihvaćanje iskaza pripadnika policije i iskaza vještaka medicinske struke, te odbijanje njegovog prijedloga za vještačenje oružja, te da je s tim u svezi sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, odnosno njegovu odgovornost za predmetno kazneno djelo. Iako to nije eksplicitno naveo iz navedenog proizilazi da se apelant žali na kršenje prava iz članka 6. stavak 1. u svezi sa stavkom 3.(d) Evropske konvencije.
19. U svezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovitih sudova, a prvenstveno prvostupanjskog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovitih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovitih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. studenog 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
20. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da članak 6. stavak 3. Europske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke i izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovitih sudova da procijene da li je potrebno saslušati određene svjedoke i izvesti određene dokaze, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bile relevantne za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 36549/03).
21. Prema prethodno iznesenim principima pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati ovisi prvenstveno od suda koji vodi postupak, te da stranka nema neograničeno pravo za izvođenje dokaza. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je na temelju iskaza oštećenog i svjedoka V.M. i LJ.P., koje je u više navrata saslušavao i vršio radnje suočenja u cilju provjeravanja njihovih iskaza, kao i na temelju svih drugih dokaza, pojedinačno i uzetih svih zajedno, nesumnjivo zaključio da je apelant počinio predmetno kazneno djelo, tj, da je kvalificiranom prijetnjom smrću i uz uporabu oružja oduzeo novac od oštećenog. Ovakve zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti je potvrdio i Okružni sud, ocijenivši da su svi apelantovi žalbeni navodi neutemeljeni. Ustavni sud uočava da su Osnovni, odnosno Okružni sud detaljno obrazložili zašto nije odluka temeljena na iskazima djelatnika policije i na iskazu vještaka medicinske struke, te zašto nije prihvaćeno vještačenje oružja. Ustavni sud uočava da je u postupku pred redovitim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokaza. Apelant je tijekom cijelog postupka, imao branitelja odvjetnika, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze uporabljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih sudionika, odnosno da je apelant, budući da su vršene radnje suočenja, imao mogućnost osobno se izjašnjavati, u više navrata, na navode suprotne strane. S tim u svezi, a imajući u vidu prethodne principe, Ustavni sud ne nalazi povredu apelantovih prava iz članka 6. stavak 1. u svezi sa stavkom 3. točka d) Europske konvencije.
22. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak trajao nešto više od pet godina u okviru kojeg su donesene četiri sudske odluke. Nadalje, da iz spisa proizlazi da se radilo o vrlo složenom predmetu, u kojem je Osnovni sud saslušao veliki broj svjedoka, od kojih veliki broj živi i radi u inozemstvu, da je zbog uočenih kontradiktornosti u njihovim iskazima, vršio radnje suočenja, da je u nekoliko slučajeva, zbog toga što se svjedoci nisu odazvali pozivu da svjedoče, sud izdavao naredbe za dovođenje tih svjedoka, da su branitelji otkazivali punomoć za zastupanje apelanta, te da su nastavci glavnog pretresa zakazivani odnosno održavani u vrlo kratkom roku. Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
23. Nadalje, apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa in dubio pro reo, zbog sumnje u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran člankom 6. stavak 2. Europske konvencije. Prema tom principu svako se smatra nevinim dok se njegova krivnja ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra, kao što je već navedeno u prethodnom dijelu ove odluke, da su obrazloženja Osnovnog i Okružnog suda precizna i jasna, te da iz tih obrazloženja ne proizilazi da je u predmetnom postupku povrijeđen princip in dubio pro reo, a time niti pravo na presumpciju nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije.
24. Imajuću u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st.1.2. i 3. točka d) Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni. Pravo na imovinu
25. Nadalje, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer je sud donio odluku o imovinsko pravnom zahtjevu, bez da je utvrdio njegovu odgovornost za predmetno kazneno djelo. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu (vidi, Ustavni sud, odluka AP- 3388/06 broj od 17. ožujka 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 50/09, st. 43-46) odnosno da je u ovom predmetu zaključio da je odluka o oduzimanju imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom propisana zakonom. Osim toga, Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da je lišavanje apelanata njihove imovine rezultat kaznenog postupka koji je protiv njih vođen, a koji je Ustavni sud ocijenio kao pravičan u svezi sa člankom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Osim toga, Ustavni sud je ukazao da postoji opći interes države da sankcionira počinitelje kaznenih djela, te da sankcioniranjem kaznenih djela država na konkretnog počinitelja djeluje restriktivno, a na eventualne ostale moguće počinitelje preventivno. Također, Ustavni sud je ukazao da je relevantnim zakonom propisano obavezno izricanje oduzimanja imovinske koristi od počinitelja kaznenog djela, te da je cilj ove odredbe da spriječi osobe da „uživaju u rezultatima“ kaznenog djela, odnosno u imovinskoj koristi pribavljenoj kaznenim djelom, zbog čega je miješanje u imovinu apelanata i zakonito i proporcionalno. Budući da se razlozi navedeni u ovoj odluci u cijelosti odnose na konkretnu situaciju, Ustavni sud nalazi da ne postoji kršenje apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
26. U svezi sa ostalim navodima koji se tiču prava na žalbu u kaznenim stvarima i prava na djelotvorni pravni lijek, Ustavni sud nalazi da apelantu nisu uskraćena ova pravo, nego da je uložio žalbu na prvostupanjsku presudu, te da je Okružni sud ispitao pobijanu presudu u odnosu na sve bitne apelantove žalbene navode. Vezano za apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud nalazi da apelant nije obrazložio u čemu se sastoji povreda ovog prava. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni, pravo osobe da ne bude držana u ropstvu ili potčinjenosti ili da ne obnaša prisilan ili obvezan rad, prava na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje, prava na brak, prava na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu kazneni postupak u kojem je odlučivano o kaznenoj odgovornosti apelanta za predmetno kazneno djelo sa povredom ovih prava. Sukladno navedenom Ustavni sud nalazi da je apelacija i dijelu, ostali navodi, očito (prima facie) neutemeljena.
27. U pogledu apelantovih navoda iz dopuna apelacija u kojim je apelant naveo da mu je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije i pravo na život, Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu, odnosno na članak 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obvezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan toga roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenoga roka. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka propisanog roka, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni sud se neće upustiti u razmatranje ovih apelantovih navoda.
28. S obzirom na odluku o dopustivosti Ustavnog suda u ovom predmetu, Ustavni sud neće posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
29. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović