Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-621/08 (I. B.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Doživotno izdržavanje
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-621/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. svibnja 2010. godine, u predmetu broj AP-621/08, rješavajući apelaciju Ivana Buzova na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Buzova podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-784/05 od 17. prosinca 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P: 2077/02 od 24. prosinca 2004. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Buzov (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Amir Šapčanin i Hasan Muminović, odvjetnici iz Sarajeva podnio je 26. veljače 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-784/05 od 17. prosinca 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P: 2077/02 od 24. prosinca 2004. godine.
2. Apelant kao davatelj izdržavanja i Stjepan Matić kao primatelj izdržavanja, 22. ožujka 1999. godine zaključili su Ugovor o doživotnom izdržavanju (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Spornim ugovorom obvezao se apelant će izdržavati, odnosno brinuti se o zdravlju Stjepana Matića, a u slučaju smrti dostojno ga i po njegovoj želji sahraniti, dok se Stjepan Matić obvezao da će apelantu za tu uslugu ostaviti svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu. Rješenjem Službe socijalne zaštite Općine Vogošća (u daljnjem tekstu: Služba) od 12. rujna 2002. godine Stjepanu Matiću, određen je posebni staratelj, njegova sestričina Ana Jovičić (u daljnjem tekstu: posebni staratelj) radi poduzimanja radnji oko poništenja spornog ugovora, podizanja mirovine i novčane naknade za njegu i pomoć od strane druge osobe. Stjepan Matić kao tužitelj (u daljnjem tekstu: tužitelj) putem posebnog staratelja, 24. rujna 2002. godine pokrenuo je parnični postupak protiv apelanta radi raskida spornog ugovora.
3. Presudom Općinskog suda broj P: 2077/02 od 24. prosinca 2004. godine raskinut je sporni ugovor i apelant obvezan da tužitelju naknadi troškove. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je saslušao posebnog staratelja, apelanta, te više svjedoka, da je, između ostalog, izvršio uvid u: otpusno pismo na tužiteljevo ime, rješenje Službe, izvod iz matične knjige umrlih za tužitelja, zapisnik o saslušanju tužitelja od 6. rujna 2002. godine, te da je pročitao testament koji je sačinjen 11. prosinca 2002. godine. Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka, predstavnika Službe, kojim je poklonio vjeru imajući u vidu zapisnik koji su su sačinili na licu mjesta, njihova ovlaštenja u postupanju i njihovu obvezu da reagiraju u ovakvim slučajevima, slijedi da su oni prilikom obilaska tužitelja uočili da tužitelj živi u nehigijenskim uvjetima, da su prostorije zagušljive, da su vidljivi tragovi prokišnjavanja, da nije zatečena niti hrana niti voda, kao niti znakovi da je tužitelj uopće hranjen u posljednje vrijeme. Općinski sud je naveo da je odredbom članka 123. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH» br. 7/80 i 15/80) regulirano da svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne ispunjava svoje obveze, te da je odredbom članka 124. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list R BiH» br.2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO) reguliran način raskida ugovora zbog neispunjenja. Sukladno navedenim zakonskim odredbama, Općinski sud je zaključio da su se stekli uvjeti za raskid spornog ugovora. Obrazlažući zašto nije prihvatio iskaze svjedoka J.M. M.K. A.R i R.S., Općinski sud je naveo da su ti svjedoci bili uposlenici kod apelanta, zbog čega ih je doveo u sumnju, te da ih nije prihvatio zato što su bili u suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud donio je Presudu, broj Gž-784/05 od 17. prosinca 2007. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud primjenom odredbe članka 123. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju i članka 124. ZOO pravilno raskinuo sporni ugovor kada je utvrdio da apelant nije izvršavao svoje obveze, te da je dao valjane razloge zašto nije prihvatio iskaze svjedoka J.M.
M.K. A.R i R.S..
5. Očitujući se na žalbene navode da je između apelanta i tužitelja zaključenjem spornog ugovora zasnovana zajednica života, te da nije bilo poremećenih odnosa koji bi uzrokovali nepodnošljivost zajedničkog življenja, Kantonalni sud je naveo da između apelanta i tužitelja nije bila zasnovana zajednica života jer je tužitelj, budući da je tada bio svjestan i pokretan, nastavio i dalje živjeti u svome stanu, a da je apelant je živio sa svojom obitelji. Nadalje, odgovarajući na žalbene navode da prvostupanjski sud nije cijenio duljinu trajanja ugovornog odnosa, te da nije pazio na interese obadvije strane, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni, budući da sporni ugovor koji je trajao oko tri i po godine ima elemente aleatornosti, te da su oba ugovorača sklapajući sporni ugovor pristali na rizik koji nosi, pa i na mogućnost raskida, te da je prvostupanjski sud morao prvenstveno utvrđivati da li je apelant izvršavao svoje obveze, što je i učinio. Kantonalni sud je dalje istakao da su se nakon zaključenja ugovora izmijenile okolnosti tj. da je tužitelj postao nepokretan pa mu je bila potrebna veća njega i pažnja od strane apelanta, a da nadogradnja zgrade iznad tužiteljevog stana, zbog čega je došlo do prokišnjavanja i vlage, su okolnosti koje su još dodatno pogoršale tužiteljevu situaciju. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da te okolnosti, protivno žalbenim navodima, ne mogu opravdati nepostupanje apelanta po ugovorenim obvezama.
6. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz članka 1. Protokola broj 1 uz . Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju sudova koji nisu primijenili važeće materijalno pravo, koji su povrijedili odredbe parničnog postupka i koji nisu savjesno i brižljivo cijenili dokaze, tj. nisu potpuno utvrdili činjenično stanje. Apelant navodi da su trebali primijeniti odredbu članka 130. ZOO koja predviđa da je povjeritelj, koji namjerava raskinuti ugovor, obvezan saopćiti to dužniku bez odlaganja, te odredbu članka 135. istog zakona koja između ostalog propisuje da se kod raskida ugovora treba voditi računa o cilju ugovora, normalnom riziku, o općem interesu kao i interesu obadvije strane. Apelant dalje navodi da su sudovi povrijedili odredbe parničnog postupka kojima je regulirana stranačka sposobnost, na koju je sud dužan paziti po službenoj dužnosti. Apelant ističe da je rješenjem Službe tužitelju postavljen posebni staratelj radi poduzimanja radnji vezanih za raskid spornog ugovora, koji je opunomoćio odvjetnika da ga zastupa u ovoj parnici, da je 8. veljače 2003. godine tužitelj umro, a postupak je nastavljen, iako je u navedenom rješenju navedeno da će starateljtsvo trajati dok postoji volja osobe kojoj se postavlja staratelj.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»
9. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog toga što sudovi nisu primijenili važeće materijalno pravo, zato što su povrijedili odredbe zakona o parničnom postupku, te da nisu brižljivo ocijenili činjenice i dokaze na kojim su temeljili svoju odluku.
10. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
11. Ustavni sud uočava, da su obrazloženja osporenih odluka jasna i argumentirana bez elemenata proizvoljnosti. Naime, sudovi su zaključili da je tužiteljev tužbeni zahtjev utemeljen, odnosno da su se, sukladno odredbama Zakona o nasljeđivanju i odredbama ZOO, stekli uvjeti za raskid spornog ugovora zbog toga što apelant nije izvršavao ugovorene obveze. Vezano za apelantove navode o nedostatku stranačke sposobnosti na strani tužitelja koji je tijekom postupka umro, kada je prestalo starateljstvo, tj. da je upitna punomoć koju je posebni staratelj dao odvjetniku, Ustavni sud, ne spori da je odredbama Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03 i 73/05, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da sud na stranačku sposobnost pazi po službenoj dužnosti, ali i nalazi da apelant nije isticao ovaj navod tijekom postupka pred redovitim sudovima, tj da je navedeno tek iznio u postupku pred Ustavnim sudom. Uostalom, odredbom članka 311. ZPP-a propisano je Ako je punomoćniku dato ovlaštenje da može obavljati sve radnje u postupku, a stranka, odnosno njen zakonski zastupnik, umre ili postane poslovno nesposobna ili ako zakonski zastupnik bude razriješen dužnosti, punomoćnik je ovlašten i nadalje poduzimati radnje u postupku, ali nasljednik, odnosno novi zakonski zastupnik, može opozvati punomoć. Ustavni sud uočava da citirana zakonska odredba predviđa da punomoćnik i dalje poduzima radnje u postupku, s tim da nasljednik može opozvati datu punomoć. Imajući u vidu sve navedeno, te predočene stavove Europskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da apelant ima opravdan zahtjev koji pokreće pitanja iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te zaključuje da su ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
12. Apelant se žali i da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant nije obrazložio u čemu se sastoji povreda ovog prava, a da se u predmetnom postupku odlučivalo o raskidu spornog ugovora, tj. da osporene odluke ne pokreću pitanja koja se tiču ovog apelantovog prava. Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na dom iz čl. II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, zbog čega su i ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović