Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-543/08 (A. B.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Konverzija i denominacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-543/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-543/08, rješavajući apelaciju Alije Beširevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Beširevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000072 od 13. novembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-732/03 od 9. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alija Beširević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ćoralića, kojeg zastupa Omer Abdagić advokat iz Cazina, podnio je 16. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000072 od 13. novembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-732/03 od 9. oktobra 2006. godine.

2. Apelant je pred Općinskim sudom u Cazinu (u daljnjem tekstu: Oćinski sud) pokrenuo parnični postupak protiv Općine Cazin zastupane po Kantonalnom pravobranilaštvu (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Općinskog fonda za uređenje građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi isplate. U tužbi je naveo da je 18. maja 1992. godine raspisana licitacija za dodjelu građevinskog zemljišta na korištenje, radi građenja poslovnog objekta «Zanatski centar» u Cazinu. Na licitaciji je uspio kao najbolji ponuđać, s obzirom da je ponudio najveću cijenu u visini od 32.500,00 YU dinara po 1m2. Zatim je sa drugotuženim potpisao ugovor o obavezama po izvršenoj licitaciji a nakon toga je izvršio svoju obavezu prema drugotuženom uplatom cijene za zemljište površine 741 m2 u iznosu od 40.412.500,00 YU dinara. Budući da je izvršio uplatu cijene za zemljište koje mu nikada nije predato u posjed, predložio je da sud po provedenom postupku solidarno obaveže prvotuženu i drugotuženog da mu isplate iznos od 203.646,28 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. juna 1992. godine do isplate.

3. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Općinski sud je donio presudu broj P-511/02 od 16. juna 2003. godine, kojom je obavezao prvotuženu i drugotuženog da apelantu solidarno isplate iznos od 203.646,28 KM sa zakonskom kamatom počev od 1. juna 1992. godine do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, uz troškove parničnog postupka u iznosu od 13.992,00 KM. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo nesporne činjenice koje se odnose na postupak licitacije i dodjelu gradskog građevinskog zemljišta apelantu radi izgradnje poslovnog centra te uplatu cijene na račun drugotuženog. Takođe je nesporno utvrđeno da apelantu navedeno zemljište nije predato u posjed jer je prvotužena donijela zaključak kojim je odbijen zahtjev apelanta da mu se zemljište preda u posjed. Budući da je apelant, kako je zaključio Općinski sud, svoju obavezu uplate cijene za dodijeljeno zemljište izvršio, a prvotuženi i drugotuženi nisu, zahtjev apelanta za povrat novčanih sredstava je usvojen. Visina apelantovog tužbenog zahtjeva utvrđena je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke.

4. Kantonalni sud je odlučujući o žalbama prvotužene i drugotuženog donio presudu broj Gž-

732/03 od 9. oktobra 2006. godine, potvrđena presudom Vrhovnog suda, kojom je žalbu prvotužene uvažio, prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu odbio u cijelosti kao neosnovan. Žalba drugotuženog je djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je drugotuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 4,04 KM umjesto iznosa od 203.646,28 KM a preko dosuđenog iznosa apelantov zahtjev je odbijen. U preostalom dijelu žalba drugotuženog je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je prvotužena tokom prvostepenog postupka osporila osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer sa apelantom nije bila ni u kakvom pravnom odnosu. U postupku je nesporno utvrđeno da je apelant ugovoreni iznos cijene za korištenje zemljišta isplatio drugotuženom. Za solidarnu obavezu, kako je dalje navedeno, potrebno je da je obaveza utvrđena u zakonu ili u pravnom poslu, a u konkretnom slučaju prvotužena nije ni učesnik a ni potpisnik ugovora na kojem je apelant utemeljio svoj tužbeni zahtjev, niti je obaveza prvotužene utvrđena zakonom. Kantonalni sud je preinačavajući prvostepenu presudu u odnosu na prvotuženu ocijenio da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan, zbog čega je žalbu uvažio i tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu odbio. U pogledu žalbe drugotuženog, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na drugotuženog ali da je kod obračuna iznosa od 40.412.500,00 YU dinara povrijedio odredbe materijalnog prava. U konkretnom slučaju, kako je dalje naveo Kantonalni sud, radi se o obavezi koja je nastala u YU dinarima pri čemu nije ugovoreno plaćanje u njemačkim markama, pa se obaveza u YU dinarima konvertuje a zatim denominira na osnovu Zakona o novcu («Službeni list RBiH» br. 8/92 i 13/94), Zakona o promjeni vrijednosti dinara («Službeni list RBiH» br. 18/94 i 33/94) i Zakona o Centralnoj banci BiH («Službeni list BiH» broj 12/95). Prema odredbama navedenih zakona, potraživanje apelanta nakon konverzije iznosi 4,041.250,00 BH dinara, a nakon denominacije (10:1000) iznosi 404,12 BH dinara. Na osnovu Zakona o Centralnoj banci BiH koji je stupio na snagu 24. jula 1997. godine, monetarna jedinica u BiH je «konvertibilna marka» i po tom osnovu se vrši konverzija BH dinara u odnosu 100:1, zbog čega primjenom navedenog propisa potraživanje apelanta iznosi 4,04 KM. Iz navedenih razloga, prvostepena presuda je u dijelu koji se odnosi na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva apelanta preinačena u odnosu na glavni dug, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

5. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Rev-07-000072 od 13. novembra 2007. godine, kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. Umjesto posebnog obrazloženja, Vrhovni sud se pozvao na razloge drugostepene presude.

6. Apelant se žali da mu je presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnejm tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se također žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konevencije. Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i nepravičnosti odluka iz kojih proizilazi da je u jednom političkom sistemu za kupljenu nekretninu dao veliku sumu novca a ta suma je osporenim presudama potpuno obezvrijeđena. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek nije obrazlagao.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je došlo do povede prava na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose se na navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant postavio tužbeni zahtjev za povrat novčane obaveze koja je nastala u 1992. godini izražene u domaćoj valuti, prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. Kantonalni sud i Vrhovni sud su na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku zaključili da je prvostepeni sud prihvatajući visinu apelantovog tužbenog zahtjeva povrijedio odredbe materijalnog prava. Naime, sudovi su odlučujući u postupcima povodom pravnih lijekova, jasno naveli da apelant stupanjem u pravni odnos sa drugotuženim, nije ugovorio plaćanje u njemačkim markama, zbog čega je za novčanu obavezu nastalu u 1992. godini, neophodna primjena propisa kojima je regulisana konverzija i denominacija uz primjenu načela monetarnog nominalizma.

11. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoj zaključak dao jasno i detaljno obrazloženje, koje je potvrđeno presudom Vrhovnog suda. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava te imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant se pozvao na član 13. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložio svoje navode o kršenju ovog prava, niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo, s obzirom da je akcesorne prirode. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-543/08 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio