Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-663/08 (B. M.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-663/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-663/08, rješavajući apelaciju Branka Muse, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Muse podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kžk-07-000006 od 17. decembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj K-30/04 od 3. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Musa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 29. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kžk-07-000006 od 17. decembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-30/04 od 3. decembra 2004. godine.
2. Kantonalno tužilaštvo Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) je optužnicom od 13. septembra 2004. godine optužilo apelanta zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine («Službeni list RBiH» br. 2/92, 8/92, 10/92, 16/92, 21/92 i 98/94; u daljnjem tekstu: KZ RBiH) u vezi sa članom 19. preuzetog KZ SFRJ («Službeni list SFRJ» br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89 i 3/90).
3. Odlučujući u krivičnom predmetu protiv apelanta, Kantonalni sud je donio presudu broj K-
30/04 od 3. decembra 2004. godine kojom je apelant oglašen krivim za krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 36. stav 1. KZ RBiH u vezi sa članom 19. stav 1. preuzetog KZ SFRJ. Apelantu je stavljeno na teret da je 19. novembra 1992. godine, u namjeri da Denisa Ćemalovića liši života, u njega ispalio dva metka nanijevši mu povrede opasne po život. Za navedeno krivično djelo, apelant je presudom Kantonalnog suda osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.U toku glavnog pretresa izvedeni su dokazi optužbe i dokazi odbrane, a odbijeni dokazi odbrane za saslušanjem svjedoka Ahmeta Pece, medicinskog vještačenja na okolnost zadobivenih povreda oštećenog Denisa Ćemalovića (u daljnjem tekstu: oštećeni) i rekonstrukcije na licu mjesta.
4. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je nakon ocjene provedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, odbio prijedlog za saslušanje svjedoka Ahmeta Pece iz razloga što se isti prema iskazu ostalih saslušanih svjedoka u vrijeme kritičnog događaja nalazio van objekta, pa nije mogao vidjeti čin ispljenja metka u oštećenog. Medicinsko vještačenje na okolnost zadobivenih povreda oštećenog je odbijeno iz razloga što iz prijave o povredi sačinjenje nakon krivičnog događaja proizilazi da kod oštećenog postoje dvije ulazne rane. Provođenje dokaza rekonstrukcijom na licu mjesta odbijeno je, jer se provođenjem tog dokaza u odnosu na odlučne činjenice, a uzimajući u obzir sve provedene dokaze, ne bi moglo utvrditi ništa novo što bi bilo odlučno za donošenje odluke. Kantonalni sud je tokom glavnog pretresa saslušao veći broj svejedoka, pročitao je krivičnu prijavu od 26. novembra 1992. godine, saslušao vještaka medicinske struke dr. Marka Ružića i izvršio uvid u materijalne dokaze u spisu. Nakon ocjene svih provedenih dokaza, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant, radnjama opisanim u izreci presude izvršio krivično djelo ubistvo u pokušaju, jer su u radnjama izvršenja sadržana sva bitna zakonska obilježja spomenutog krivičnog djela.
5. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude rješenjem broj Kž-
68/05 od 17. novembra 2005. godine, žalbu uvažio, presudu Kantonalnog suda ukinuo i odredio održavanje glavnog pretresa pred Vrhovnim sudom, u smislu odredbe člana 330. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku FBiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da su osnovani žalbeni prigovori apelanta koji se tiču razloga za pojedine odlučne činjenice, koje nisu u dovoljnoj mjeri utvrđene i za koje nisu dati valjani razlozi. Vrhovni sud je utvrdio da će se na glavnom pretresu pred tim sudom, na okolnost broja, prirode i težine tjelesnih povreda kod oštećenog, saslušati vještak sudske medicine te će se ponoviti već izvedeni dokazi pred prvostepenim sudom.
6. Vrhovni sud je zakazao glavni pretres 17. decembra 2007. godine, nakon čega je presudom broj 070-0-Kžk-07-000006 od 17. decembra 2007. godine apelant oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 36. stav 1. KZ RBiH u vezi sa članom 19. stav 1. preuzetog KZ SFRJ i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je nakon brižljive i svestrane ocjene svih provedenih dokaza, uzimajući u obzir i cijeneći sadržaj dokaza provedenih pred prvostepenim sudom čije je izvođenje ponovljeno na glavnom pretresu pred tim sudom, utvrdio da se u radnjama apelanta stiču sva zakonska obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Odluka o krivici apelanta zasniva se, kako je naveo Vrhovni sud, na iskazu oštećenog datom na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, iskazu svjedoka Salema Korkmana koji je pred prvostepenim sudom precizno opisao tok krivičnog događaja, zapisniku PU Mostar od 25. novembra 1992. godine o prepoznavanju osoba te sadržaju tog zapisnika. Vrhovni sud je ocjenom dokaza izvedenih u prvostepenom postupku i ocjenom dokaza izvedenih na glavnom pretresu pred tim sudom na pouzdan način utvrdio da je apelant osoba koja je pucala u oštećenog. Vrhovni sud nije prihvatio objektivnim i uvjerljivim iskaz svjedokinje Sabine Kasumačić dat pred prvstepenim sudom kako ni iskaz Ahmata Pece koji je dat na pretresu pred Vrhovnim sudom, je su u suprotnosti sa svim ostalim provedenim dokazima. Pri tome su, kako je dalje navedeno, njihova svjedočenja za konkretan predmet neuvjerljiva i kontradiktorna, posebno iskaz Ahmeta Pece prema kojem se kritični događaj desio ispred kafe bara, iako iz svih drugih dokaza proizilazi da se desio u unutrašnjosti kafe bara. Vrhovni sud nije prihvatio promijenjeni iskaz oštećenog koji je dat pred tim sudom u kojem je izjavio da je ipak ne zna ko je pucao u njega, jer su razlozi koje je naveo za promjenu svog ranije datog iskaza za sud neuvjerljivi i dati s ciljem olakšanja pravnog položaja apelanta. Iz istog razloga, Vrhovni sud nije prihvatio promijenjeni iskaz svjedoka Salema Korkmana.
7. Apelant se žali da mu je presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropka konvencija). Povredu navedenog prava apelant temelji na pogrešnoj ocjeni dokaza, nepoklanjanju vjere modificiranim iskazima oštećenog i svjedoka Salema Korkmana na glavnom pretresu pred Vrhovnim sudom, kao i svjedoka Ahmeta Pece i čitavim nizom pogrešnih interpretacija i zaključaka. Kao posljedica prava na pravično suđenje nastala je, kako tvrdi apelant, povreda prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud ističe da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek, i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05)».
11. U vezi sa navodima apelacije kojim apelant tvrdi da je tokom glavnog pretresa pred redovnim sudovima došlo do pogrešne ocjene dokaza i da Vrhovni sud po okončanju glavnog pretresa pred tim sudom, bez valjanog obrazloženja nije prihvatio izmijenjene iskaze saslušanih svjedoka i oštećenog u svojstvu svjedoka, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstatno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava.
12. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na osnovu rezultata cjelokupnog krivičnog postupka dao obrazloženje koje po mišljenju Ustavnog suda ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključak o krivično-pravnoj odgovornosti apelanta. Pored toga, u krivičnom postupku koji se vodio protiv apelanta data je razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su u osporenoj presudi Vrhovnog suda dati jasni i precizni razlozi za stav na osnovu kojeg je utvrđena krivična odgovornost apelanta, jer je za svaki prihvaćeni ili neprihvaćeni dokaz dato logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude zadovoljava zahtjeve pravičnog suđenja i ne ostavlja utisak proizvoljnosti, zbog čega su apelantovi navodi u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ocijenjeni kao očigledno prima facie neosnovani.
13. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant povredu ovog prava ističe kao posljedicu povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropke konvencije. Obzirom na zaključke iznesene u predhodnim stavovima ove odluke koji se tiču prava na pravično suđenje, kao i činjenicu da apelant u vezi sa povredom ovog prava nije dostavio «prima facie dokaze koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća», Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović