Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1305/08 (Ž. L.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1305/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-1305/08, rješavajući apelaciju Živorada Lakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Živorada Lakića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Kž-07-000 185 od 31. januara 2008. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-K-07-000 008-p od 9. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Živorad Lakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Mirko Dabić advokat iz Banja Luke, podnio je 29. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-07-000 185 od 31. januara 2008. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-K-07-000 008-p od 9. jula 2007. godine.
2. Okružno tužilaštvo Banja Luka-Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala-Specijalno tužilaštvo Banja Luka (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilašvo) je protiv apelanta podiglo optužnicu broj KT-ST-04/06 od 11. aprila 2007. godine, zbog krivičnog djela nedozvoljena trgovina iz člana 281. stav 4. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 49/03; u daljnjem tekstu: KZ RS). Nakon potvrđivanja optužnice a prije početka glavnog pretresa, specijalni tužilac je izmijenio činjenični opis a zatim i pravnu kvalifikaciju krivičnog djela pa je apelantu umjesto produženog krivičnog djela nedozvoljene trgovine iz člana 281. stav 4. u vezi sa st. 1. i 3. KZ RS stavljeno na teret produženo krivično djelo nedozvoljena trgovina iz člana 281. stav 3. KZ RS.
3. Odlučujući u krivičnom predmetu protiv apelanta zbog produženog krivičnog djela nedozvoljena trgovina iz člana 281. stav 3. KZ RS u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZ RS, Okružni sud je donio presudu broj 011-0-K-07-000 008-p, potvrđena presudom Vrhhovnog suda, kojom je apelant u pogledu izvršenja krivičnog djela iz člana 399. stav 1. KZ RS oglašen krivim, dok je za krivično djelo iz člana 281. stav 3. KZ RS oslobođen optužbe. Naime, Okružni sud je apelanta oglasio krivim što je 16. novembra 2006. godine u svojoj porodičnoj kući u Bijeljini, suprotno odredbama član 7. Zakona o oružju i municiji («Službeni glasnik RS» br. 13/93) držao jednu automatsku pušku M-70 AB 2 call. 7,62 mm, fabričkog broja 160933 sa okvirom i 28 puščanih metaka kalibra 7,62 mm. Okružni sud je utvrdio da je apelant držao vatreno oružje i municiju čije držanje građanima nije dozvoljeno, čime je počinio krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZ RS. Za navedeno krivično djelo apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, u koju mu je uračunato vriejme provedeno provedeno u pritvoru i to počev od 16. novembra 2006. godine do 18. aprila 2007. godine. Na osnovu člana 399. stav 6. u vezi sa članom 62. KZ RS apelantu je izrečena mjera bezbjednosti kojom mu je oduzeta jedna automatska puška M-70 AB 2 call 7,62 sa okvirom i 28. puščanih metaka. Istom presudom, apelant je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo nedozvoljene trgovine iz člana 281. stav 3. KZ RS.
4. Tokom postupka pred Okružnim sudom izvedeni su dokazi optužbe, dokazi odbrane i dokaz čije je izvođenje naložio sud. Analizirajući sve izvedene dokaze pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, Okružni sud je u pogledu produženog krivičnog djela nedozvoljene trgovine zaključio da nije dokazano da je apelant počinio navedeno krivično djelo, zbog čega ga je u tom dijelu oslobodio od optužbe. Međutim, u pogledu krivičnog djela nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZ RS, Okružni sud je naveo da je nesporna činjenica da su ovlaštena službena lica 16. novembra 2006. godine izvršila pretres porodične kuće apelanta i da je tog dana apelant ovlaštenim službenim licima dobrovoljno predao automatsku pušku sa okvirom i 28 puščanih metaka. Činjenica da je apelant 16. novembra 2006. godine u svojoj porodičnoj kući držao automatsku pušku, a tu činjenicu nije osporavala odbrana, prema ocjeni Okružnog suda predstavlja nespornim radnju izvršenja, a to je držanje vatrenog oružja koje građanima uopšte nije dozvoljeno. Odbrana je u toku postupka tvrdila, kako je dalje navedeno, da je apelant navedenu pušku zadužio tokom rata i da od njega niko do 16. novembra 2006. godine nije tražio da je vrati, zbog čega nije mogao postojati apelantov umišljaj za izvršenje navedenog krivičnog djela. U vezi sa navedenim prigovorom Okružni sud je na apelantov prijedlog saslušao četiri svjedoka nakon čega je na nesumnjiv način utvrdio da se radnjama apelanta stiču sva bitna obilježja navedenog krivičnog djela. Naime, kako je dalje obrazložio Okružni sud, iz instrukcije MUP-a RS o načinu nošenja, držanja i čuvanja vatrenog oružja od 24. augusta 2002. godine, utvrđeno je da svi pripadnici MUP-a RS dok su na dužnosti, u vršenju policijskih poslova mogu nositi samo ono službeno naoružanje i municiju koji su odobreni od strane MUP-a u dogovoru sa direktorom policije. Vatreno oružje i municija se mogu izdavati i biti zadržavani samo od strane policijskih institucija a ne pojedinačnih policajaca. Takođe je utvrđeno da će policijskoj stanici koja radi 24 sata biti dozvoljeno da posjeduje vatreno oružje dugih cijevi u odnosu 10 cijevi na jednog policajca. Na osnovu smjernica EUPM od 15. aprila 2003. godine, Okružni sud je utvrdio da će samo onim službenicima koji rade na specijalnim zadacima koji zahtijevaju specijalno vatreno oružuje biti dozvoljeno da koriste vatreno oružje sa dugim cijevima i to samo nakon specijalističke obuke. Iz informacije načelnika Odjeljenja policije CJB Bijeljina od 18. januara 2007. godine utvrđeno je da apelant nije bio ovlašten da posjeduje navedeno naoružanje, da automatska puška predstavlja vatreno oružje čije držanje građanima uopšte nije diozvoljeno i da ni jedan pripadnik MUP-a RS (na osnovu smjernica EUPM od 15. aprila 2003. godine) nije mogao u svojoj kući držati dugo naoružanje. Sud je takođe ukazao da su prije oduzimanja oružja od apelanta bile provedene dvije akcije i to jedna pod nazivom «Aktivna žetva» i druga pod nazivom «Interna žetva» koje su objavljivane u svim sredstvima javnog infoormisanja, a sprovodili sud ih svi pripadnici MUP-a. Okružni sud je, kako je dalje navedeno, nesporno utvrdio da je apelant predmetno krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZ RS izvršio sa direktnim umišljajem, jer je bio svjestan posebnog svojstva predmeta djela – automatske puške čije držanje građanima nije dozvoljeno.
5. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Kž-07-000 185 od 31. januara 2008. godine odbio žalbu Specijalnog tužilaštava i apelantovu žalbu te je potvrdio presudu Okružnog suda. Obrazlažući neosnovanost žalbenih navoda apelanta, Vrhovni sud je istakao da apelant kao osnovni argument za pobijanje osuđujućeg dijela pobijane presude ističe odsustvo protivpravnosti u izvršenju krivičnog djela nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZ RS, pozivajući se na odredbu člana 1. stav 2. Zakona o oružju i municiji. Žalba po ocjeni Vrhovnog suda gubi iz vida da je uslov za primjenu citirane zakonske samo situacija kada se oružje i municija drže po propisima službe. Vrhovni sud je dalje istakao da je Okružni sud u konkretnom slučaju na valjan način utvrdio da se apelant nije ponašao u skladu sa instrukcijom MUP-a RS o načinu nošenja, držanja i čuvanja vatrenog oružja od 24. augusta 2002. godine kao i smjernicama EUPM od 15. aprila 2003. godine, što predstavlja propise službe čiji je apelant pripadnik. Stoga je po ocjeni Vrhovnog suda neosnovan žalbeni prigovor apelanta koji se odnosi na citiranu zakonsku odredbu i odsustvo protivpravnosti, jer se u konkretnoj situaciji nije radilo o držanju oružja u skladu sa pravilima službe čiji je apelant pripadnik.
6. Apelant smatra da je osuđujućim dijelom pobijanih presuda Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant temelji na proizvoljnim zaključcima redovnih sudova prema kojima je bez obzira na njegov radni status policajaca utvrđeno da je prekršio član 7. Zakona o oružju i municiji i time izvršio predmetno krivičlno djelo. Osim toga, kako je dalje navedeno, oružje i municiju je predao dobrovoljno prilikom pretresa njegove kuće. Ta činjenica je upotrijebljena protiv njega a držanje oružja kao inkriminacija. Apelant se u okviru prava na pravično suđenje žali na povredu principa pretpostavke nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, jer su u konkretnoj situaciji sudovi trebali primijeniti Zakon o amnestiji za nedopušteno držanje minsko-eksplozivnih sredstava i oružja u RS («Službeni glasnik RS» broj 25/02) jer je to okolnost o kojoj sudovi paze po službenoj dužnosti.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi, navodno, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U vezi s tim, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U kontekstu navedenog, razmatrajući apelantove navode u vezi sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud smatra da je Okružni sud proveo veoma opsežan i detaljan dokazni postupak u kojem je utvrdio da je apelant na način i u vrijeme opisano u presudi izvršio krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija. Okružni sud je naime sistematično i pažljivo ocijenio svaki izvedeni dokaz, dao njihovu pojedinačnu i ukupnu ocjenu te je na nesumnjiv način izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen i za koje mu je izrečena kazna zatvora. Vrhovni sud je takođe detaljno obrazložio sve apelantove prigovore istaknute u vezi sa pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem a stoga pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pored toga, Vrhovni sud je detaljno obrazložio neosnovanost apelantovih žalbenih prigovora koji se tiču primjene odredbe člana 1. stav 2. Zakona o oružju i municiji. Navedenom odredbom propisano je, kako je naveo Vrhovni sud da se «odredbe ovog zakona ne odnose se na pripadnike oružanih snaga, na radnike organa za unutrašnje poslove, pripadnike straže, kazneno popravnih organizacija, pripadnike teritorijalne odbrane i civilne zaštite kada drže i nose oružje i municiju po propisima svoje službe». Budući da se apelant nije ponašao u skladu sa instrukcijom MUP-a o načinu nošenja, držanja i čuvanja vatrenog oružja kao i smjernicama EUPM, dakle propisima službe čiji je pripadnik, primjena navedene zakonske odredbe nije bile moguća. Ustavni sud smatra da su ovakva obrazloženja osporenih odluka jasna, detaljna i argumentovana i da nema elemenata koji bi ukazali na proizvoljnost u odlučivanju.
11. U vezi sa apelantovim prigovorom koji se tiče povrede principa prezumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije u vezi sa neprimjenjivanjem Zakona o amnestiji za nedopušteno držanje minsko-eksplozivnih sredstava i oružja u Republici Srpskoj, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetu AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom. Ustavni sud zapaža da apelant ovaj prigovor apelant nije isticao niti tokom trajanja prvostepenenog postupka a ni u žalbi protiv prvostepene presude, već ih kako proizilazi iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom. Ustavni sud smatra da je apelant na ovaj način propustio iskoristiti priliku da putem redovnog pravnog sredstva koje je imao na raspolaganju, istakne prigovor i na taj način pruži mogućnost drugostepenom sudu da se o tom prigovoru izjasni. Imajući u vidu navedenu praksu, po mišljenju Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta, očigledno prima facie neosnovani, te se neće ulaziti u njihovo dalje ispitivanje.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović