Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-27/08 (S. G.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-27/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 27/08, rješavajući apelaciju Senade Gobeljić i Sulejmana Bračkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senade Gobeljić i Sulejmana Bračkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001556 od 16. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senada Gobeljić (u daljnjem tekstu: apelantica) i Sulejman Bračković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnijeli su 4. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001556 od 16. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-13/04 B od 10. januara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001 050 od 12. septembra 2006. godine, obavezan je tuženi Preduzeće «Bosnalijek» Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima kao tužiteljima isplati i to: apelantici iznos od 4.800,00 KM, na ime naknade za vrijeme čekanja za period od 5. januara 2001. godine pa do 31. decembra 2002. godine i apelantu iznos od 4.800,00 KM, na ime naknade za vrijeme čekanja za period od 5. januara 2001. godine pa do 31. decembra 2002. godine sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate i da im nadoknadi troškove postupka.

3. Općinski sud je na osnovu rezultata raspravljanja i uvidom u odluke naznačene u presudi utvrdio da su apelanti upućeni na čekanje posla i to apelantica 20. maja 1999. godine a apelant 6. februara 1999. godine. Također uvidom u odluke naznačene u obrazloženju presude Općinski sud je utvrdio da je i apelantici i apelantu, kao zaposlenicima «Sanofarma» D.D. Sarajevo (u daljnjem tekstu: pravi prednik tuženog), prestao radni odnos sa 31. decembrom 2002. godine.

4. Općinski sud se pozvao na član 143. stav 3. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br.43/99, 32/00 i 29/03) kojom je propisano da za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Općinski sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi prava iz radnog odnosa, jer apelanti ne pobijaju odluke kojima im prestaje radni odnos sa 31. decembrom 2002. godine nego traže novčanu naknadu za vrijeme čekanja posla. Iz navedenih razloga Općinski sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti rok zastare iz člana 103. stav 3. Zakona o radu, već se ima primijeniti član 106. Zakona o radu kojim je propisana apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa za tri godine od dana nastanka potraživanja, te je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata za isplatu naknade za vrijeme čekanja za period od 5. januara 2001. godine do 31. decembra 2002. godine u iznosu od po 4.800,00 KM za svakog apelanta osnovan, te je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.

5. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi tuženog prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak Općinskog suda, zaključivši da je Općinski sud pravilnom ocjenom provedenih dokaza utvrdio relevantne činjenice, te je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-

06-001 050 od 12. septembra 2006. godine, reviziju uvažio, obje nižestepene presude preinačio i tužbeni zahtjev apelanata odbio u cijelosti.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je izuzetno u smislu člana 237.stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu:ZPP) dopustio reviziju u konkretnom predmetu, jer je ocijenio da je neophodno ukazati nižestepenim sudovima da se ne može dosuđivati naknada za čekanje za period poslije 5. maja 2000. godine, što je od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

8. Vrhovni sud je istakao da je apelantima prvostepenom presudom dosuđena naknada za vrijeme čekanja za period od 5. januara 2001. godine do 31. decembra 2002. godine u iznosima od po 4800,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, što je drugostepeni sud potvrdio.

9. Međutim, Vrhovni sud je naveo da prema članu 143. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br.43/99, 32/00 i 29/03) koji je stupio na snagu 5. novembra 1999. godine, zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu Zakona zatekao na čekanju posla ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, Vrhovni sud je ocijenio da je tuženi osnovano u reviziji prigovorio da je status čekanja posla apelanata prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine tj. šest mjeseci nakon stupanja na snagu Zakona o radu. Vrhovni sud je zaključio da apelanti nisu mogli dobiti naknadu za čekanje za period od 5. januara 2001. godine do 31. decembra 2002. godine, kako im je nižestepenim presudama nepravilno dosuđeno, bez obzira što im je radni odnos prestao po odlukama tuženog od 30. decembra 2002. godine, jer su odluke o prestanku radnog odnosa samo deklaratornog karaktera a radni odnos je prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine.

10. Apelanti smatraju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti povredu navedenih prava vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti su istakli da su od pravnog prednika tuženog, upućeni na čekanje od 1999. godine, te su se na čekanju nalazili u kontinuitetu sve do 31. decembra 2002. godine, kako je to i utvrđeno konačnim odlukama tuženog. Pravni prednik tuženog nije rješavao statusna pitanja radnika prema Zakonu o radu sa danom 5. maj 2000. godine, iz razloga što su u tom periodu vođeni pregovori u vezi pripajanja pravnog prednika sa tuženim. Za cijelo vrijeme radnicima je bilo obećavano da će svi biti primljeni kod tuženog. Apelanti su naglasili da su im «sa 31. decembrom 2002. godine zaključene radne knjižice, isplaćena otpremnina, uplaćeni svi doprinosi, dakle odluke o prestanku radnog odnosa sa 31. decembrom 2002. godine su pravomoćne i nisu nikada poništene, te su se sa tim danom apelanti penzionisani, odnosno prijavljeni na Biro za zapošljavanje». Također, apelanti su istakli da Vrhovni sud različito odlučuje u istovjetnim slučajevima, jer je rješenjem broj 070-0-Rev-06-000606 od 27. februara 2007. godine Vrhovni sud reviziju odbacio.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koje se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud čija se odluka osporava dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, već su samo nezadovoljni osporenom odlukom. Navode apelanata o tome da je Vrhovni sud u drugom slučaju odlučivao drugačije nego u konkretnom slučaju Ustavni sud neće razmatrati obzirom da Ustavni sud prilikom odlučivanja povodom apelacije uzima u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Osim toga, Vrhovni sud je obrazložio da je razlog prihvatanja odlučivanja o reviziji potreba da se nižestepenim sudovima ukaže na pogrešnu primjenu prava u ovakvim slučajevima. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-27/08 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio