Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-76/08 (F. K.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-76/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 76/08, rješavajući apelaciju Fuada Karamustafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fuada Karamustafića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001093 od 30. oktobra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1054/05 od 15. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fuad Karamustafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001093 od 30. oktobra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1054/05 od 15. maja 2006. godine. Apelant je 6. oktobra 2008. godine dopunio svoju apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-594/04 od 4. marta 2005. godine poništena je kao nezakonita odluka tuženog KJKP «Vodovod i kanalizacija» Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 21-11/03 od 21. novembra 2003. godine kojom je apelantu kao tužitelju otkazan ugovor o radu, kao i odluka tuženog broj 12/03 od 9. decembra 2003. godine kojom je potvrđena odluka o otkazu ugovora o radu apelantu. Tuženom je naloženo da apelantu kao tužitelju uspostavi radno-pravni odnos od 22. novembra 2003. godine i da ga rasporedi na radno mjesto referenta naplate na terenu ili na druge odgovarajuće poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Tuženi je obavezan da apelantu na ime izgubljene zarade do 31. novembra 2004. godine isplati ukupan iznos od 10.472,05 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 27. februara 2004. godine (kao dana podnošenja tužbe), pa do isplate kao i iznos od po 650,00 KM mjesečno od 1. decembra 2004. godine pa do povratka na rad, sa zakonskom zateznom kamatom počev od posljednjeg dana narednog mjeseca u odnosu za mjesec na koji se vrši isplata pa do isplate, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za kamatu apelant odbijen. Tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.047,00 KM.
3. Općinski sud je u obrazloženju odluke, između ostalog, naveo da je apelant, na osnovu ugovora o radu zaključenog između tuženog i apelanta na neodređeno vrijeme, započeo sa radom 1. maja 2001. godine kao uposlenik tuženog obavljajući poslove referenta naplate na terenu. Ugovarači su se prema članu 12. Ugovora o radu saglasili da je zaposleniku zabranjeno da bez odobrenja poslodavca, za svoj i tuđi račun, zaključuje poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac. Nadalje, u članu 13. istog ugovora određeno je da ovaj ugovor prestaje iz razloga propisanih čl. 96. i 106. Pravilnika o radu tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik), uz propisani otkazni rok iz člana 105. navedenog pravilnika.
4. Odlukom tuženog broj 21-11/03 od 21. novembra 2003. godine apelantu je otkazan ugovor o radu bez otkaznog roka, zbog teže povrede radne obaveze propisane članom 12. Ugovora o radu, u vezi sa članom 78. alineja 3. i 10. Pravilnika. Općinski sud je naveo da iz sadržine obrazloženja navedene odluke proizlazi da je apelant, u okviru saradnje sa Mjesnom zajednicom Hotonj (u daljnjem tekstu: MZ), poduzeo radnje sa ciljem da se izvrši bespravno priključenje na javnu vodovodnu mrežu, što predstavlja povredu radne obaveze iz člana 12. Ugovora o radu, što se smatra «takmičenjem sa poslodavcem» u smislu člana 77. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) prema kojoj uposlenik ne može, bez odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac. Dalje je navedeno da iz obrazloženja proizlazi da je tuženi utvrdio da je apelant učinio težu povredu radne obaveze iz člana 78. alineja 3. i
10. Pravilnika koje glase: «ugrožavanje funkcioniranja vodovodnog i kanalizacionog sistema» i «povrede takve prirode zbog kojih ne bi bilo osnovano očekivati da zaposlenik nastavi radni odnos». Ova odluka o otkazu ugovora o radu bez otkaznog roka, potvrđena je odlukom generalnog direktora tuženog broj 09-12/03 od 9. decembra 2003.godine.
5. Općinski sud je dalje naveo da je nakon ocjene navoda stranaka i provedenih dokaza utvrdio da je na sjednici Savjeta MZ Hotonj 26. maja 2003. godine donijeta odluka o pokretanju akcije izgradnje objekata komunalne infrastrukture u naselju Orahov brijeg (kanalizacija, voda , struja i sl.) tj. priključne mreže radi omogućavanja priključenja na primarnu mrežu. Navedenom odlukom je predviđeno da komunalnu infrastrukturu samofinansiraju građani, uz eventualnu pomoć Općine. Kompletan projekat izgradnje vodovoda, urađen je od strane MZ i isti je dostavljen tuženom i Općini Vogošća. Radi realizacije projekta izgradnje vodovoda građani su formirali Inicijativni odbor. Kompletna akcija postavljanje vodovodne mreže u naselju bila je usmjerena na prokopavanje i postavljanje vodovodnih cijevi, a ne i na priključenje na glavnu mrežu, jer su se čekale potrebne saglasnosti. Akcija je započeta, izvršeno je prokopavanje i u tom momentu akcija je zaustavljena, tako da nije ni došlo do postavljanja vodovodnih cijevi.
6. Općinski sud je utvrdio da je apelant na zahtjev Inicijativnog odbora MZ sačinio specifikaciju materijala i predračun radova za postavljanje vodovodnih cijevi, ali da svojim radnjama nije podsticao građane, niti članove Inicijativnog odbora MZ na preduzimanje bilo kakvih radnji vezanih za priključenje na glavnu vodovodnu mrežu, već je naprotiv upozoravao na potrebu pribavljanja svih potrebnih odobrenja i saglasnosti uključujući i saglasnost tuženog. Stoga je, Općinski sud zaključio da apelant nije počinio povredu odredaba iz člana 12 Ugovora o radu odnosno člana 77. Zakona o radu i člana 78. Pravilnika, te je udovoljio tužbenom zahtjevu.
7. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude Općinskog suda, presudom broj Gž-1054/05 od 15. maja 2006. godine žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio i odbio tužbeni zahtjev apelanta.
8. Kantonalni sud je ispitujući osporenu presudu, u granicama propisanim članom 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ocijenio da je pogrešan zaključak Općinskog suda o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je obrazložio da je Općinski sud iz odluke MZ Hotonj broj 04-256/03 od 29. maja 2003. godine, pravilno utvrdio da je inicijator i pokretač akcije za izgradnju objekata komunalne infrastrukture na Orahovom brijegu (kanalizacija, voda), radi omogućavanja priključenja na primarnu mrežu bio Savjet MZ, te da su za samo sprovođenje akcije formirani inicijativni odbori građana. Također, pravilno je utvrđeno da je apelant, na zahtjev Inicijativnog odbora MZ, sačinio specifikaciju i predračun radova za izgradnju vodovoda, koju činjenicu je u svom iskazu potvrdio i sam apelant. Dalje je utvrđeno da je članom 12. Ugovora o radu broj 293-AM701 od 7. juna 2001. godine, apelantu kao zaposleniku zabranjeno da bez odobrenja tuženog kao poslodavca, za svoj ili tuđi račun zaključuje poslove iz djelatnosti koju obavlja tuženi.
9. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud pogrešno zaključio da nema povrede predviđene članom 12. Ugovora o radu, na osnovu koje je apelantu osporenom odlukom tuženog od 2. novembra 2003. godine, otkazan ugovor o radu. Kantonalni sud je istakao da je navedenom odredbom apelantu izričito zabranjeno da, bez odobrenja tuženog za svoj ili tuđi račun, zaključuje poslove iz djelatnosti koju tuženi obavlja. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio da je apelant nesumnjivo, sačinjavanjem specifikacije i predračuna radova, obavio posao iz djelatnosti tuženog, koji ne spada u poslove za koje ima zaključen ugovor o radu i za koji nije imao odobrenje tuženog. Kantonalni sud je zaključio da je apelant na navedeni način prekršio član 12. Ugovora o radu. Kantonalni sud je obrazložio da je bez uticaja činjenica da apelant nije podsticao građane na priključenje na glavnu vodovodnu mrežu, jer mu iz tog razloga nije otkazan ugovor o radu. Također je ocijenjeno da je bez uticaja i činjenica da je apelant specifikaciju i predračun radova sačinio bez naknade, jer je članom 12. Ugovora o radu, apelantu zabranjeno da zaključuje poslove iz djelatnosti tuženog, ne samo za svoj nego i za tuđi račun, pa je apelant sačinjavanjem specifikacije i predračuna radova, po zahtjevu MZ, predmetni posao obavio za račun MZ, koja je prema odluci od 29. maja 2003. godine pružala stručnu i tehničku pomoć, što je također apelantu zabranjeno navedenom odredbom Ugovora o radu.
10. Kantonalni sud je zaključio, da osporene odluke tuženog od 21. novembra i 9. decembra 2003. godine nisu nezakonite, imajući u vidu član 88. stav 1. Zakona o radu kojim je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant i pored izričite zabrane koja je predviđena članom 12. Ugovora o radu, za tuđi račun obavio posao iz djelatnosti tuženog, za koji nije imao odobrenje tuženog, a koji posao ne spada u poslove za koje ima zaključen ugovor o radu, odnosno da je apelant počinio težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, te da su ispunjeni uvjeti iz navedene zakonske odredbe za otkaz ugovora o radu, bez poštivanja otkaznog roka.
11. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta protiv presude Kantonalnog suda broj GŽ-
1054/05 od 15. maja 2006. godine odbio revizija kao neosnovanu. Vrhovni sud je imajući u vidu brojne dokaze koji su provedeni istakao da je u postupku utvrđeno da je apelant na zahtjev Inicijativnog odbora MZ sačinio specifikaciju materijala i predračun radova za postavljanje vodovodnih cijevi. Također je konstatirao, da je prema članu 12. Ugovora o radu od 7. juna 2001. godine apelantu kao zaposleniku zabranjeno da bez odobrenja tuženog kao poslodavca za svoj ili tuđi račun zaključuje poslove iz djelatnosti koju obavlja tuženi. Sačinjavanje specifikacije i predračuna radova od strane apelanta je suprotno članu 12. Ugovora o radu koji apelantu izričito zabranjuje zaključivanje poslova iz djelatnosti koju obavlja tuženi.
12. Vrhovni sud je, suprotno navodima revizije, ocijenio da je Kantonalni sud pravilno zaključio da je apelant sačinjavanjem specifikacije i predračuna radova obavio poslove iz djelatnosti tuženog bez odobrenja tuženog i time prekršio odredbu člana 12. navedenog ugovora o radu. Vrhovni sud je prihvatio razloge Kantonalnog suda u ovom dijelu u potpunosti kao pravilne. Pri tome, posebno je naglasio da član 12. Ugovora o radu zabranjuje zaključivanje poslova iz djelatnosti tuženog, ne samo za svoj nego i za tuđi račun. Vrhovni sud je zaključio da je apelant radio za račun MZ Hotonj pa je bilo osnova za primjenu člana 88. stav 1. Zakona o radu za davanje otkaza ugovora o radu zaposlenika od strane poslodavca. Vrhovni sud je naveo da posebno primjećuje da su opisani radovi bili bez saglasnosti tuženog, i nije sporna činjenica da su prekinuti intervencijom službenika Policijske uprave Vogošća o čemu postoji pismena dokumentacija u spisu. Inače, bespravnim priključenjem na postojeću glavnu, vodovodnu i kanalizacionu mrežu dovelo bi se u opasnost normalno funkcioniranje kompletnog snabdijevanja vodom pa se može smatrati da postoji povreda iz člana 78. stav 3. Pravilnika o radu tuženog vezana za ugrožavanje funkcioniranja vodovodnog i kanalizacionog sistema.
13. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizione navode da je Kantonalni sud izmijenio činjenično stanje utvrđeno od strane prvostepenog suda bez održane rasprave na osnovu iskaza svjedoka. Nasuprot tome, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud izmijenio odluku temeljem člana 229. stav 1. točka 2. ZPP i to upravo drukčijom ocjenom isprava i izvedenih dokaza, a ne drukčijom ocjenom saslušanih svjedoka.
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo redoslijed događaja u konkretnom slučaju, a povredu navedenih prava vidi u tome «što su osporene odluke nepravilne i nisu na zakonu zasnovane» naglašavajući da su nepravilna pravna stanovišta sudova u tome «da specifikacija materijala za izgradnju mjesnog vodovoda, koju je apelant sačinio grupi građana u cilju njihovog osiguranja novčanih sredstava, na njihov izričit zahtjev, predstavlja zaključen posao iz člana 12. Ugovora o radu (što je nepravilno i nepravično), jer specifikacija ne može po svojoj formi i namjeni predstavljati ugovor odnosno zaključen pravni posao, niti je u postupku dokazano da je apelantu bilo ko platio izradu te specifikacije». Apelant je istakao neshvatljivim obrazloženje Vrhovnog suda da sačinjavanje specifikacije i predračuna radova od strane apelanta predstavlja zaključivanje poslova iz djelatnosti koju obavlja tuženi, jer apelant nije zaključio nikakav ugovor u smislu člana 600. Zakona o obligacionim odnosima. Također, apelant je naveo da su se sudovi pozvali na član 88. stav 1. Zakona o radu, zanemarujući proceduru davanja otkaza primjenom člana 73. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede («Službene novine Federacije BiH» br.22/00, 28/00 i 55/00) kojim je određeno da «ako poslodavac namjerava da otkaže ugovor o radu u smislu zakona o radu, obavezan je da o tome pribavi mišljenje sindikata. Ako poslodavac nije pribavio mišljenje sindikata odluka o otkazu ugovora o radu je ništavna». Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, ukine osporene presude a ostavi na snazi presudu Općinskog suda.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koje se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi čije se odluke osporavaju dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje, već je samo nezadovoljan osporenim odlukama. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović