Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-845/08 (M. L., H. K., I. K., A. S., K. K.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-845/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-845/08, rješavajući apelaciju Mirka Lukića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Mirka Lukića, Himze Kovačevića, Ive Komše, Adema Subašića, Kemala Kovačevića, Mirhada Salkića, Mirzeta Alispahića, Džemala Kadrića, Ramiza Murtića, Besima Kulovića, Abdulaha Čolaka, Vehida Kulovića, Safeta Hajdarevića, Fahrudina Kadrića, Kazimira Ivića, Omera Čolaka, Hazima Musića, Dževada Kovača, Suvada Kokića, Ibre Džafića, Sulejmana Hide i Mehe Zahirovića, podnesene protiv:

- presuda Kantonalnog suda Zenica, br. 004-0-Gž-07-000 682 od 1. januara 2008. godine, 004-0-Gž-07-000 681 od 25. marta 2008. godine, 004-0-Gž-07-000 680 od 28. marta 2008. godine, 004-0-Gž-07-

000 848 od 27. marta 2008. godine, 004-0-Gž-07-000 677 od 10. aprila 2008. godine, 004-0-Gž-07-000 685 od 10. aprila 2008. godine i 004-0-

Gž-07-000 686 od 7. aprila 2008. godine;

- presuda Općinskog suda Kakanj, br. 036-0-P-06-000 216 od 2. marta 2007. godine, 036-0-P-06-000 217 od 2. marta 2007. godine, 036-

0-P-06-000 218 od 2. marta 2007. godine, 036-0-P-06-000-125 od 19. marta 2007. godine, 036-0-P-06-000219 od 2. marta 2007. godine, 036-

0-P-06-000222 od 2. marta 2007. godine i 036-0-P-06-000224 od 2. marta 2007. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Lukić, Himzo Kovačević, Ivo Komšo, Adem Subašić, Kemal Kovačević, Mirhad Salkić, Mirzet Alispahić, Džemal Kadrića, Ramiz Murtić, Besim Kulović, Abdulah Čolak, Vehid Kulović, Safet Hajdarević, Fahrudin Kadrić, Kazimir Ivić, Omer Čolak, Hazim Musić, Dževad Kovač, Suvad Kokić, Ibro Džafić, Sulejman Hido i Meho Zahirović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kaknja, koje zastupa Mesud Obralija, advokat iz Kaknja, podnijeli su u periodu od 19. marta 2008. godine do 10. juna 2009. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 004-0-

Gž-07-000 682 od 1. januara 2008. godine, 004-0-Gž-07-000 681 od 25. marta 2008. godine, 004-0-

Gž-07-000 680 od 28. marta 2008. godine, 004-0-Gž-07-000 848 od 27. marta 2008. godine, 004-0-

Gž-07-000 677 od 10. aprila 2008. godine, 004-0-Gž-07-000 685 od 10. aprila 2008. godine i 004-0-

Gž-07-000 686 od 7. aprila 2008. godine i presuda Općinskog suda Kakanj (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 036-0-P-06-000 216 od 2. marta 2007. godine, 036-0-P-06-000 217 od 2. marta 2007. godine, 036-o-P-06-000 218 od 2. marta 2007. godine, 036-0-P-06-000-125 od 19. marta 2007. godine, 036-0-P-06-000219 od 2. marta 2007. godine, 036-0-P-06-000222 od 2. marta 2007. godine i 036-0-P-06-000224 od 2. marta 2007. godine.

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojoj će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-845/08. Spojene su sljedeće apelacije: AP-845/08, AP-1096/08, AP-1680/08, AP-1782/08, AP-1783/08, AP-

1784/08 i AP-1785/08.

3. Apelanti su bili uposlenici Rudnika mrkog uglja «Kakanj» d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi), te su kod istog ostvarili pravo na starosnu penziju. Apelanti ističu da tuženi počevši od 2. februara 2001. godine, na dio zarade koji je apelantima isplaćivao kroz plaću, nije plaćao zakonske obaveze odnosno doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, te shodno navedenom ti iznosi nisu mogli biti uzeti u obzir prilikom utvrđivanja visine penzija apelanata.

4. Presudama Općinskog suda, br. 036-0-P-06-000 216 od 2. marta 2007. godine, 036-0-P-06-

000 217 od 2. marta 2007. godine, 036-o-P-06-000 218 od 2. marta 2007. godine, 036-0-P-06-000-

125 od 19. marta 2007. godine, 036-0-P-06-000219 od 2. marta 2007. godine, 036-0-P-06-000222 od 2. marta 2007. godine i 036-0-P-06-000224 od 2. marta 2007. godine, apelanti su odbijeni sa tužbenim zahtjevima kojima su tražili da im tuženi naknadi materijalnu štetu na ime razlike penzije, za periode i u iznosima bliže navedenim u izrekama prvostepenih presuda, zajedno sa pripadajućom zateznom zakonskom kamatom, kao i da im ubuduće mjesečno po istom osnovu isplaćuje precizirane, pojedinačno utvrđene novčane iznose, i to za svaki mjesec do 15-tog u mjesecu, valorizovan sa stopom rasta penzija u FBiH, te da im ujedno naknadi i troškove parničnog postupka. Drugim stavom prvostepene presude apelanti su obavezani naknaditi troškove parničnog postupka tuženom u iznosu od 240, 00 KM.

5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su apelanti radili kod tuženog i da su nakon ispunjenja zakonom predviđenih uslova ostvarili pravo na starosnu penziju, te da im je tuženi za vrijeme dok su radili isplaćivao plaću na koju je plaćao doprinose i da su na osnovu plaćenih doprinosa i ostvarili pravo na penziju. Općinski sud nadalje navodi da je apelantima dok su radili, tuženi pored nespornog dijela plaće na koju su plaćeni doprinosi, isplaćivao mjesečnu naknadu za ishranu u toku rada (u daljnjem tekstu: topli obrok), na koji nisu plaćani doprinosi, zbog čega apelanti i navode da trpe materijalnu štetu. Općinski sud je utvrdio da je tuženi apelantima i ostalim zaposlenim u skladu sa svojim aktom, i to Odlukom o načinu isplate naknade za ishranu u toku rada (u daljnjem tekstu: Odluka) broj 384/01 od 19. januara 2001. godine, isplaćivao naknadu za topli obrok, na koju nije plaćao doprinose. Prema navedenoj odluci, topli obrok svim uposlenim, pa i apelantima, tuženi je isplaćivao: u abonentskim bonovima, novčanim sredstvima utvrđenim po nadnici, te u varijabilnom novčanom iznosu koji se određivao u zavisnosti od rezultata poslovanja, uslova rada, eventualne složenosti poslova kao i konkretnog radnog mjesta svakog zaposlenika, s tim da iznos sredstava za ovu namjenu nije mogao biti veći od neoporezivog iznosa predviđenog Zakonom. Općinski sud je također utvrdio da je navedena Odluka tuženog u potpunosti usaglašena sa Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti rudarstva u FBiH («Službene novine FBiH» broj 49/2000; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), kojim je propisano pravo zaposlenika na mjesečnu naknadu za ishranu u toku rada od najmanje 25% prosječne plaće isplaćene u FBiH. Utvrđeno je da je tuženi apelantima isplaćivao naknadu za topli obrok na način i u skladu sa relevantnim propisima, te s obzirom na činjenicu da apelanti nisu tužbenim zahtjevom osporavali navedenu Odluku tuženog, niti su na drugi način dokazali svoje tvrdnje u smislu odredbi člana 7. i 102. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan. Općinski sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke angažovanog po službenoj dužnosti, iz razloga što se vještak izjasnio da su odredbe Općeg i Granskog kolektivnog ugovora pravilno primjenjene, te s obzirom na to da je utvrđeno da tuženi, isplatom toplog obroka u vidu varijabilnih novčanih iznosa, nije izigrao svrhu naknade za topli obrok obzirom da su ovi iznosi isplaćivani u okviru određenom Kolektivnim ugovorom. Na temelju navedenog, Općinski sud je zaključio da ovako isplaćena naknada u novcu nije predstavlja plaću, na koju je tuženi bio obavezan obračunavati i plaćati doprinose.

6. Presudama Kantonalnog suda br. 004-0-Gž-07-000 682 od 1. januara 2008. godine, 004-0-Gž-

07-000 681 od 25. marta 2008. godine, 004-0-Gž-07-000 680 od 28. marta 2008. godine, 004-0-Gž-

07-000 848 od 27. marta 2008. godine, 004-0-Gž-07-000 677 od 10. aprila 2008. godine, 004-0-Gž-

07-000 685 od 10. aprila 2008. godine i 004-0-Gž-07-000 686 od 7. aprila 2008. godine, žalbe apelanata su odbijene kao neosnovane i potvrđene presude Općinskog suda.

7. Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud utvrdio sve pravno relevantne činjenice, te pravilno primjenio materijalno pravo i nije učinio povredu odredaba parničnog postupka. U obrazloženju presuda Kantonalni sud je naveo da u cijelosti prihvata stav prvostepenog suda, jer je zasnovan na potpuno jasno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje su pravilno primijenjene odredbe Općeg i Granskog kolektivnog ugovora. Nadalje, zaključeno je da je pravilan stav prvostepenog suda da se isplata naknade toplog obroka u varijabilnom iznosu kretala u granicama iznosa naknade utvrđene navedenim kolektivnim ugovorima, a što je potvrdio i vještak ekonomske struke. S obzirom da apelanti u prvostepenom postupku nisu dokazali da je odluka tuženog broj 384/01 od 19.01.2001.godine u dijelu kojim je regulisana isplata toplog obroka u varijabilnom iznosu nezakonita, Kantonalni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno da ne postoji štetna radnja koja bi bila predpostavka za odgovornost tuženog za eventualnu štetu, u smislu citirane odredbe.

8. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, s obzirom na činjenicu da je određeni dio plaće tuženi isplaćivao apelantima mimo platne liste, i na taj dio nije uplaćivao doprinose, a redovni sudovi su utvrdili da sporni dio na koji nisu plaćani doprinosi ne predstavlja plaću nego topli obrok. Apelanti ističu da je bez obzira na zauzeti stav Općinskog i Kantonalnog suda, njihov tužbeni zahtjev dokazan nalazom vještaka ekonomske struke. U vezi s tim apelanti ističu da je vještak ekonomske struke utvrdio da im je tuženi isplaćivao tzv. «varijabilni topli obrok», u vezi s čim je konstatovao da on predstavlja dio plaće, a ne topli obrok, kako u obrazloženjima navode redovni sudovi, a na koji tuženi nije plaćao doprinose, čime je apelantima prouzrokovao štetu izraženu razlikom u visini iznosa ostvarene penzije. Apelanti su predložili da Ustavni sud njihove apelacije usvoji, osporene odluke redovnih sudova ukine, te predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanta da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je njihov tužbeni zahtjev bio osnovan, a što proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj odluci broj AP-2501/07 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 24. juna 2009. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba), već odlučivao o istim pitanjima koja su pokrenuta i predmetnim apelacijama. Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da ne postoji povreda prava na pravično suđenje s obzirom da su redovni sudovi dali jasne i obrazložene razloge zbog kojih nije prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke. Pri tom, Ustavni sud se pozvao i na svoj stav i stav Evropskog suda za ljudska prava, prema kojem je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu, te da Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04od 30. novembra 2004. godine, objavljenu u «Službenom glasniku BiH», broj 19/05 i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

12. Ustavni sud zapaža da je i u konkretnom slučaju prvostepeni sud dao jasne i obrazložene razloge zbog kojih nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke. Zaključak prvostepenog suda u pogledu ocjene ovog dokaza u cijelosti je prihvaćen i od strane drugostepenog suda, koji je ujedno dao i svoje obrazloženje. Ustavni sud naglašava da su redovni sudovi ocjenu ovog dokaza proveli u okvirima svoje diskrecione ocjene i u obrazloženjima osporenih odluka ne nalazi nikakvu eventualnu proizvoljnost u ocjeni navedenog dokaza vještačenja. S obzirom da se i u konkretnom slučaju pokreću ista pitanja o kojim je već odlučivao u odluci broj AP-2501/07 od 24. juna 2009. godine, Ustavni sud se u odnosu na povredu ovog prava poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, jer se ti razlozi u cijelosti odnose i na ovu odluku.

13. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelanti se, također, žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti posebno ne obrazlažu kršenje ovog prava, već svoje navode zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je zaključio da su i navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očito (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, apelacija je i u ovom dijelu, očigledno (prima facie) neosnovana.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-845/08 (M. L., H. K., I. K., A. S., K. K.) | Sudska praksa | Aktio