Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-34/08 (A. V.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-34/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 34/08, rješavajući apelaciju Aleksandra Vasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Vasića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini, broj: 012-0-Kž-

07-000 243, od 15. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini, broj K-283/05, od 3. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Vasić (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 3. januara 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj: 012-0-Kž-07-000 243, od 15. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-283/05, od 3. maja 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izdržavanje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 34/08 od 14. februara 2008. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Osnovnog suda, broj K-283/05, od 3. maja 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Bijeljini, broj: 012-0-Kž-07-000 243, od 15. novembra 2007. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo izazivanja opšte opasnosti iz člana 390. stav 6. u vezi sa st. 4. i 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (Službeni glasnik RS» br. 22/00, 33/00 i 37/01, u daljnjem tekstu: Krivični zakonik), te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Navedeno krivično djelo apelant je počinio tako što je dana 29. marta 2003. godine, u Bijeljini, olako držeći da neće nastupiti zabranjena posljedica, dao pištolj marke CZ-M kalibra 7,65 mm fabričkog broja C.143297 maloljetnom V.S., na njegovo traženje da se sa njim fotografiše. Međutim, maloljetni V.S. je, pored toga što se sa njim fotografisao, upotrijebio je pištolj 1. aprila 2003. godine za izvršenje nehatnog lišenja života maloljetnog R.L., te su sudovi utvrdili da je apelant time, iz nehata, opšteopasnom radnjom izazvao opasnost za život ljudi uslijed čega je nastupila smrt jednog lica.

4. Osnovni sud je u obrazloženju Presude, broj K-283/05, od 3. maja 2007. godine, naveo da apelantovo postupanje tj. davanje opasne stvari, predmetnog pištolja sa okvirom u kojem su se nalazili meci, licu koje je u to vrijeme bilo maloljetno i koje je, nakon što je bilo u posjedu predmetnog pištolja tri dana upotrijebilo taj pištolj i nehatno lišilo života lice R.L., predstavlja u krivičnopravnom smislu opšteopasnu radnju od strane apelanta koja čini obilježje krivičnog djela iz člana 390. stav 6. u vezi sa stavom 4. i 1. Krivičnog zakonika. Naime, apelantove radnje su stvorile neredovno stanje, odnosno konkretnu opasnost za život ljudi, ako se ima u vidu da je pištolj borbeno opasno sredstvo koje može lišiti čovjeka života. Tom prilikom je postupio sa svjesnim nehatom, jer je apelant kao uračunljivo lice bio svjestan da dajući predmetni pištolj u kojem se nalazi municija maloljetnom licu, u čije postupke se nije smio pouzdati s obzirom na njegovu životnu dob i duševnu razvijenost u tom uzrastu, a čega je apelant kao zrela osoba prema svom životnom iskustvu morao biti svjestan, može doći do zabranjene posljedice, ali da je olako držao da do posljedice neće doći.

5. Okružni sud je u obrazloženju Presude, broj: 012-0-Kž-07-000 243, istakao da je ispravan zaključak Osnovnog suda po kome je apelant krivično odgovoran zbog toga što je kritičnog dana, olako držeći da neće nastupiti zabranjena posljedica, dao maloljetnom V.S. predmetni pištolj, a na njegovo traženje da se s njim fotografiše, nakon čega je V.S. taj pištolj upotrijebio radi nehatnog lišenja života malodobnog R.L. Sa takvim zaključkom se saglasio i Okružni sud, jer pištolj predstavlja opasno sredstvo i kada ga apelant predao maloljetnom licu time je izazivao konkretnu opasnost za život i tijelo ljudi, jer maololjetnik nije osposobljen za rukovanje ovakvim oružjem. Dakle, stavljanje na raspolaganje pištolja maloljetnom licu u konkretnom slučaju predstavlja stavljanje na raspolaganje opšteopasnog sredstva čime je prouzrokovana konkretna opasnost za život ljudi, a kao rezultat toga je došlo do lišavanja života jednog lica od strane maloljetnika kom je taj pištolj predat. Okružni sud, kao i Osnovni sud, je ocijenio da je apelant bio svjestan da opisani pištolj predstavlja opšteopasno sredstvo koje može da proizvede zabranjenu posljedicu, ali je olako držao da ta posljedica neće nastupiti. Pri tome je bez značaja činjenica da je pištolj predat maloljetniku radi fotografisanja. Okružni sud je ocijenio da je neosnovana žalbena tvrdnja po kojoj između radnje optuženog i nastupjele posljedice nema direktne uzročno-posljedične veze. Okružni sud je našao da je stavljanjem na raspolaganje pištolja maloljetnom licu optuženi stvorio konkretnu opasnost za život i tijelo ljudi i takva opasnost traje sve dok se taj pištolj ne obezbijedi na siguran način. U takvoj situaciji apelant se ne može ekskulpirati od vlastite odgovornosti za ono što je maloljetni V.S. preduzeo sa pištoljem, a uzročno djelovanje radnje optuženog na nastupjelu posljedicu nije poništeno radnjom maloljetnika. Dakle, sve odlučne činjenice od kojih zavisi predmetno krivično djelo su pravilno i potpuno utvrđene, pa za Okružni sud nije bilo dileme ni u pogledu pravne ocjene djela i utvrđenom obliku vinosti u odnosu na apelanta.

6. Apelant smatra da su sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje, ali da su pogrešno primijenili materijalno pravo, zbog čega je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Po mišljenu apelanta, njegove radnje ne mogu predstavljati krivično djelo izazivanje opšte opasnosti, jer se davanjem pištolja maloljetnom licu u zatvorenom prostoru-sobi ne može izazvati opšta opasnost.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava

9. Apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje došlo zbog toga što su, prema njegovom mišljenu, sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje u ovom kontekstu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-34/08 (A. V.) | Sudska praksa | Aktio