Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2682/08 (Zapadnohercegovački kanton)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2682/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-2682/08, rješavajući apelaciju Zapadnohercegovačkog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Zapadnohercegovačkog kantona podnesene protiv Presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu br. 008-0-Gž-08-000 373 od 20. novembra 2008. godine; 008-

0-Gž-08-000 374 i 008-0-Gž-08-000 372 od 6. novembra 2008. godine; 008-0-Gž-08-000 295, 008-0-Gž-08-000 290, 008-0-Gž-08-000 280 i 008-0-Gž-08-000 285 od 16. septembra 2008. godine; 008-0-Gž-08-

000 294, 008-0-Gž-08-000 284, 008-0-Gž-08-000 279, 008-0-Gž-08-

000 287, 008-0-Gž-08-000 277, 008-0-Gž-08-000 289 i 008-0-Gž-08-

000 282 od 8. septembra 2008. godine; 008-0-Gž-08-000 283, 008-0-

Gž-08-000 286, 008-0-Gž-08-000 293, 008-0-Gž-08-000 288, 008-0-

Gž-08-000 281, 008-0-Gž-08-000 276 i 008-0-Gž-08-000 278 od 3. septembra 2008. godine; 008-0-Gž-08-000 215, 008-0-Gž-08-000 220 i 008-0-Gž-08-000 225 od 21. jula 2008. godine; 008-0-Gž-08-000 232, 008-0-Gž-08-000 227, 008-0-Gž-08-000 214 i 008-0-Gž-08-000 217 od 3. jula 2008. godine; 008-0-Gž-08-000 218, 008-0-Gž-08-000 231, 008-

0-Gž-08-000 226, 008-0-Gž-08-000 228 i 008-0-Gž-08-000 216 od 2. jula 2008. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Zapadnohercegovački kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo, podnio je u periodu od 3. septembra do 17. decembra 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 008-0-Gž-08-000 373 od 20. novembra 2008. godine; 008-0-Gž-08-000 374 i 008-0-Gž-08-000 372 od 6. novembra 2008. godine; 008-0-Gž-08-000 295, 008-0-Gž-08-000 290, 008-0-Gž-08-000 280 i 008-0-Gž-08-000 285 od 16. septembra 2008. godine; 008-0-Gž-08-000 294, 008-0-Gž-08-000 284, 008-0-Gž-08-000 279, 008-0-

Gž-08-000 287, 008-0-Gž-08-000 277, 008-0-Gž-08-000 289 i 008-0-Gž-08-000 282 od 8. septembra 2008. godine; 008-0-Gž-08-000 283, 008-0-Gž-08-000 286, 008-0-Gž-08-000 293, 008-0-Gž-08-000 288, 008-0-Gž-08-000 281, 008-0-Gž-08-000 276 i 008-0-Gž-08-000 278 od 3. septembra 2008. godine; 008-0-Gž-08-000 215, 008-0-Gž-08-000 220 i 008-0-Gž-08-000 225 od 21. jula 2008. godine; 008-0-Gž-08-000 232, 008-0-Gž-08-000 227, 008-0-Gž-08-000 214 i 008-0-Gž-08-000 217 od 3. jula 2008. godine; 008-0-Gž-08-000 218, 008-0-Gž-08-000 231, 008-0-Gž-08-000 226, 008-0-

Gž-08-000 228 i 008-0-Gž-08-000 216 od 2. jula 2008. godine.

2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta, br. AP-2682/08, AP-2693/08, AP-2696/08, AP-2710/08, AP-2711/08, AP-2712/08, AP-2714/08, AP-2716/08, AP-2717/08, AP-2718/08, AP-2721/08, AP-

2722/08, AP-2816/08, AP-2824/08, AP-2956/08, AP-2957/08, AP-2973/08, AP-2975/08, AP-

3073/08, AP-3074/08, AP-3075/08, AP-3083/08, AP-3084/08, AP-3365/08, AP-3366/08, AP-

3367/08, AP-3429/08, AP-3457/08, AP-3458/08, AP-3459/08, AP-3881/08, AP-3882/08, AP-

3889/08, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem, AP-2682/08.

3. Namještenici u sudovima, pravobranilaštvu i tužilaštvu u Zapadnohercegovačkom kantonu, kao tužitelji, podnijeli su tužbe protiv apelanta kao tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, odnosno isplate razlike naknade na ime korištenja godišnjeg odmora-regresa i/ili razlike naknade na ime toplog obroka. Pored toga, većina tužitelja je u tužbama zatražila i isplatu neisplaćenog povećanja plaće-stimulacije i neisplaćane razlike plaće u skladu sa važećim koeficijentom.

4. Odlučujući o tužbama, Općinski sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presude br. 064-0-P-07-000 750, 064-0-P-07-000 748 i 064-0-P-07-000 746 od 27. avgusta 2008. godine, 064-0-P-07-000 749, 064-0-P-07-000 699, 064-0-P-07-000 687, 064-0-P-07-000 683, 064-0-P-07-000 681, 064-0-P-07-000 691, 064-0-P-07-000 751, 064-0-P-07-000 747, 064-0-P-07-

000 703, 064-0-P-07-000 705, 064-0-P-07-000 685, 064-0-P-07-000 701, 064-0-P-07-000 697, 064-

0-P-07-000 695 i 064-0-P-07-000 689 od 6. juna 2008. godine, 064-0-P-07-000 706, 064-0-P-07-000 706 i 064-0-P-07-000 704 od 23. maja 2008. godine, 064-0-P-07-000 692, 064-0-P-07-000 694, 064-

0-P-07-000 696, 064-0-P-07-000 700, 064-0-P-07-000 693 i 064-0-P-07-000 698 od 2. maja 2008. godine; 064-0-P-07-000 686, 064-0-P-07-000 684, 064-0-P-07-000 688, 064-0-P-07-000 682 i 064-0-

P-07-000 680 od 18. aprila 2008. godine i 064-0-P-07-000 282 od 11. aprila 2008. godine. Predmetnim presudama apelant je obavezan da tužiteljima isplati određene novčane iznose na ime navedenih potraživanja iz radnog odnosa za precizirane periode.

5. Općinski sud je konstatovao da su tužiteljima isplaćeni određeni novčani iznosi na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa i naknade za topli obrok. Međutim, zaključio je da im te naknade nisu isplaćene u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u FBiH („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 13/98, u daljnjem tekstu: Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika), koji je važio do 16. avgusta 2005. godine, te u skladu sa Zakonom o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 49/05, u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima), koji važi od 16. avgusta 2005. godine. Prema članu 73. Zakona o namještenicima, taj zakon se primjenjuje i na namještenike u sudovima, javnim pravobranilaštvima i tužilaštvima, dok je članom 45. istog zakona propisano da namještenik ima pravo na naknadu za ishranu za vrijeme rada i regres za godišnji odmor, a da visinu tih naknada ugovaraju kolektivnim ugovorom sindikat, Vlada FBiH i vlade kantona. Takođe, Općinski sud je zaključio da tužiteljima predmetne naknade nisu isplaćene u skladu sa Zakonom o radu („Službene novine FBiH“, broj 43/99, 32/00 i 29/03) i Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 23/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora je regulisano da službeniku pripada topli obrok najmanje u iznosu od 2% prosječne plaće u FBiH, odnosno regres najmanje u visini 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u FBiH za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije, pa je sud dosudio tužiteljima razliku između isplaćene naknade za regres i topli obrok do visine naknade za regres i topli obrok utvrđene Kolektivnim ugovorom.

6. Međutim, u zadnje tri presude, odnosno u presudama, br. 064-0-P-07-000 750, 064-0-P-07-

000 748 i 064-0-P-07-000 746 od 27. avgusta 2008. godine, Općinski sud je zaključio da potraživanje tužitelja na ime neisplaćene razlike naknada na ime regresa i toplog obroka za period do 16. novembra 2005. godine nije utemeljeno. Prednje zbog toga što su se do tog datuma primjenjivali kantonalni propisi u skladu sa kojima su tužiteljima isplaćene naknade na ime regresa i toplog obroka, a što nije ni bilo ni sporno među parničnim stankama, dok je zaključio da su navedena potraživanja tužitelja počev od 16. novembra 2005. godine utemeljena, jer se zasnivaju na odredbama Zakona o namještenicima, te na čl. 31. i 32 Kolektivnog ugovora.

7. Odlučujući o apelantovim žalbama podnesenim protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je presudama, br. 008-0-Gž-08-000 373 od 20. novembra 2008. godine, te br. 008-0-Gž-08-000 374 i 008-0-Gž-08-000 372 od 6. novembra 2008. godine odbio apelantove žalbe i potvrdio presude Općinskog suda, br. 064-0-P-07-000 750, 064-0-P-07-000 748 i 064-0-P-07-000 746 od 27. avgusta 2008. godine.

8. Preostalim presudama navedenim u izreci ove odluke, Kantonalni sud je djelimično uvažio žalbe tužitelja i preinačio presude Općinskog suda, na taj način što je odbio tužbene zahtjeve tužitelja za isplatu potraživanja razlike neisplaćenih naknada na ime regresa i/ili toplog obroka koja se odnose na period do 16. novembra 2005. godine, dok je u preostalom dijelu potvrdio te presude.

9. Kantonalni sud je istakao da se na osnovu Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tužiteljima nisu mogle dosuditi naknade na ime regresa i toplog obroka za period do 16. novembra 2005. godine, zbog toga što su se na tužitelje primjenjivale samo odredbe čl. 1. do 137. tog zakona, a te odredbe nisu propisivale obaveze apelanta po prednjim osnovima, niti utvrđivale njihovu visinu. Takođe, zaključio je da se do navedenog datuma na predmetna potraživanja nisu mogle primjeniti ni odredbe Kolektivnog ugovora, jer apelant nije zaključio taj ugovor, niti mu je pristupio. Shodno tome, konstatovao je da su se do tog datuma u konkretnim slučajevima trebali primjenjivati kantonalni propisi, u skladu sa kojima su tužiteljima i isplaćene predmetne naknade, zbog čega je odbio zahtev tužitelja za isplatu razlike naknade na ime regresa i toplog obroka za period do 16. novembra 2005. godine. Međutim, zaključio je da su predmetna potraživanja tužitelja, počev od 16. novembra 2005. godine, pravilno dosuđena tužiteljima temeljem Zakona o namještenicima i Kolektivnog ugovora. Naime, Kantonalni sud je primjetio je da je 16. avgusta 2005. godine stupio na snagu Zakon o namještenicima, i da je apelant, prema članu 79. tog zakona, bio u obavezi da u roku od 3 mjeseca od dana stupanja na snagu tog zakona stavi van snage svoje zakone kojima su uređeni radni odnosi namještenika u županijskim, općinskim i gradskim organima državne službe. Nadalje, naveo je da je taj rok istekao 16. novembra 2005. godine, a da je apelant Zakonom o prestanku važenja Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika u tijelima uprave u Zapadnohercegovačkom kantonu („Narodne novine Zapadnohercegovačkog kantona“ broj 1/06) stavio van snage kantonalni zakon kojim su se uređivali radni odnosi namještenika u kantonalnim organima državne službe, odnosno Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Zapadnohercegovačkom kantonu („Narodne novine Zapadnohercegovačkog kantona“, br. 14/00, 8/01 i 3/02), i da nakon toga nisu doneseni drugi propisi temeljem kojih bi tužitelji ostvarivali pravo na naknade na ime regresa i toplog obroka. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da se pravna praznina za koju je odgovoran apelant treba popuniti tako što se na predmetna potraživanja imaju primjeniti odredbe Zakona o namještenicima i Kolektivnog ugovora. Takođe, istakao je da na primjenu Zakona o namještenicima upućuje i član 2. Zakona o prestanku važenja Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika u tijelima uprave u Zapadnohercegovačkom kantonu, a kojim je propisano da se do donošenja posebnih kantonalnih zakona i propisa, između ostalih, ima primjenjivati i Zakon o namještenicima. U skladu sa tim, našao je da su neutemeljeni apelantovi žalbeni navodi da se u konkretnim slučajevima nije trebao primjeniti Zakon o namještenicima, već kantonalni zakon. Pored toga, naveo je da na primjenu Zakona o namještenicima upućuje i sam član 2. tog zakona, kojim je propisano da će se na radno-pravni status namještenika u organima državne službe primjenjivati Zakon o radu i drugi opšti propisi o radu i kolektivni ugovori, pa je ocijenio da je neosnovan žalbeni prigovoru da apelant nije zaključio Kolektivni ugovor, niti da mu je naknadno pristupio, obzirom da navedeni zakon upućuje na njegovu primjenu.

10. Apelant se žali da je osporenim odlukama pogrešno primjenjeno materijalno pravo, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno zaključio da je nakon 16. novembra 2005. godine postojala pravna praznina u pogledu regulisanja isplate naknada na ime regresa i toplog obroka tužiteljima, zbog toga što su postojali kantonalni propisi koji su regulisali to pitanje, odnosno postojao je Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Zapadnohercegovačkom kantonu i odluke Vlade Zapadnohercegovačkog kantona, koji kao lex specialis imaju prioritet u odnosu na federalne propise. Takođe, apelant ističe da se u konkretnim slučajevima nije mogao primjeniti Kolektivni ugovor, zbog toga što Zapadnohercegovački kanton nije potpisao navedeni ugovor, niti mu je naknadno pristupio. U apelacijama br. AP-2682/08 i AP-2696/08, apelant je istakao da se Zakon o namještenicima nije mogao primjeniti na tužiteljice, jer su tužiteljice državni službenici, a ne namještenici.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je osim navedenog zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je Kantonalni sud u konkretnim slučajevima pravilno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o tužbenim zahjevima tužitelja za isplatu neisplaćene razlike naknada na ime regresa i toplog obroka. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno i precizno obrazložio svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda ove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu u ovom kontekstu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2682/08 (Zapadnohercegovački kanton) | Sudska praksa | Aktio