Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1026/10 (H. S.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1026/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 1026/10, rješavajući apelaciju Hamde Suljovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamde Suljovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-07-000437 od 17. decembra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamdo Suljović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 23. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-07-
000437 od 17. decembra 2009. godine.
2. Iz navoda apelacije i priloženih dokumenata proizilazi da je rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-06-001324 od 24. avgusta 2007. godine tužba koju je apelant pokrenuo radi poništenja rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 10-473-100/86 od 6. maja 1986. godine odbačena je kao neuredna. Obzirom da tužba koju je apelant podnio Kantonalnom sudu 20. novembra 2006. godine nije sadržavala sve elemente potrebne da bi sud po istoj mogao da postupa apelantu je naloženo da tužbeni zahtjev uredi na način da pravilno označi naziv i sjedište tuženog, te da, ukoliko pokreće upravni spor zbog šutnje administracije dostavi žalbu koju je podonio upravnom organu uz dokaz da se prethodno obraćao upravnoj inspekciji, odnosno ukoliko tužbom osporava konačan upravni akt da isti označi i dostavi te da navede razloge za njegovo pobijanje. Postupajući po nalogu suda apelant je dostavio podnesak naslovljen kao «uređena tužba» kojim se traži poništenje rješenja Uprave od 6. maja 1986. godine. Budući da je Kantonalni sud ocijenio da su nedostaci uređene tužbe takvi da sprječavaju rad suda, tužba aplanta je odbačena kao neuredna u skladu sa članom 24. stav 2. Zakona u upravnim sporovima (»Službene novine Federacije BiH» broj 9/05; u daljnjem tekstu: ZUS).
3. Nezadovoljan rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-U-06-001324 od 24. avgusta 2007.g. aplenat je podnio Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje citiranog rješenja. Rješavajući zahtjev apelanta Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Uvp-07-000437 od 17. decembra 2009. godine kojom je isti odbijen. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je odluka Kantonalnog suda pravilna i na zakonu zasnovana obzirom da Uprava koja je u apelantovoj tužbi označena kao tužena nije postojala u vrijeme donošenja rješenja od 6. maja 1986. godine, pa se po takvoj tužbi nije ni moglo postupati. Nadalje, Vrhovni sud se u svom obrazloženju pozvao na član 4. ZUS-a te je istakao da Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove SR BiH koja je donijela sporno rješenje ne spada u organe u smislu navedenog člana.
4. Apelant ističe da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-U-06-001324 od 24. avgusta 2007. godine tužba apelanta je odbačena kao neuredna jer apelant nije uredio tužbeni zahtjev na način kako je to od njega tražio Kantonalni sud odnosno u skladu sa članom 21. stav 1. ZUS kojim je propisano šta sve treba da sadrži tužbeni zahtjev. Na taj način Kantonalni sud nije mogao da raspravlja o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva već je tužba odbačena iz formalnog razloga obzirom da se po istoj nije moglo postupati. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnom sudom, apelant je morao urediti tužbeni zahtjev kako to propisuje član 21. stav 1. ZUS kako bi Kantonalni sud isti mogao ispitati i u pravnom i u činjeničnom smislu i donijeti meritornu odluku. Ustavni sud zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom bio nedjelotvoran jer je aplelant tim postupkom tražio vanredno preispitavanje odluke koja se ne može smatrati konačnom. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović