Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1071/10 (K. O.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

  • Upravni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1071/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 1071/10, rješavajući apelaciju Kane Osti, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kane Osti podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 000222 09 Uvp od 28. decembra 2009. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Kana Osti (u daljnjem tekstu: apelantica) sa Novog Zelanda, koju zastupa Refika Jaramaz advokat iz Doboja, podnijela je 24. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 000222 09 Uvp od 28. decembra 2009. godine.

2. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica odsjek Doboj (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-13-2-635/00 od 24. septembra 2008. godine u ponovnom postupku odbijen je kao neosnovan zahtjev koji je podnijela Aleksandra Božičković (u daljnjem tekstu: apelanticina sestra) u ime Hasnije Milošević (u daljnjem tekstu: apelanticina majka) za vraćanje u posjed stana u Doboju u ulici Stefana Prvovenčanog broj 27/27 (u daljnjem tekstu: navedeni stan). U tački 2. dispozitiva citiranog rješenja je navedeno da rješenje stupa na snagu sa danom donošenja te da žalba na isto ne odlaže njegovo izvršenje. Obrazlažući svoje rješenje Ministarstvo je zaključilo da je zahtjev za povrat navedenog stana podnijela apelanticina sestra 19. aprila 2000. godine u ime apelanticine majke kao nosioca stanarskog prava te da je u toku postupka utvrđeno da apelanticina sestra nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. U toku postupka je nadalje utvrđeno da apelanticina sestra u vrijeme podnošenja zahtjeva za povrat navedenog stana nije imala valjanu punomoć za zastupanja od apelanticine majke te da istu i nije mogla imati obzirom da je apelanticina majka umrla 1998. godine, a što je utvrđeno iz naknadno dostavljenog smrtnog lista. U obrazloženju je dalje istaknuto da je u toku postupka u decembru 2000. godine dostavljen zahtjev apelantice za učešće u postupku kao i punomoć za zastupanje za apelanticinu sestru na temelju čega je Ministarstvo zaključilo da je apelantica, kao član porodičnog domaćinstva, propustila rok za podnošenje zahtjeva za povrat predmetnog stana koji je istekao 19. aprila 2000. godine.

3. Nezadovljna citiranim rješenjem apelantica je podnijela žalbu nadležnom drugostepenom organu koji nije u zakonom propisanom roku odlučio o njenoj žalbi pa je apelantica pokrenula upravni spor zbog šutnje administracije.

4. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 000222 09 U od 30. aprila 2009. godine tužba i zahtjev apelatnice za naknadu troškova postupka su odbijeni kao neosnovani. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da apelanticina punomoć za zastupanje u postupku vraćanja predmetnog stana datira iz decembra 2000. godine, dakle, nakon isteka prekluzivnog roka te da je, u skladu sa navedenim, u prethodnim postupcima pravilno utvrđeno da je aplenatica neblagovremeno podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed.

5. Nezadovoljna navedenom odlukom, apelantica je Vrhovnom sudu podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda broj 13 0 U 000222 09 U od 30. aprila 2009. godine. Odlučujući o zahtjevu apelantice Vrhovni sud je donio presudu broj 13 0 U 000222 09 Uvp od 28. decembra 2009. godine kojom je zahtjev apelantice odbijen kao neosnovan.

6. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. U konkretnom slučaju apelantica se žali na presudu Vrhovnog suda broj 13 0 U 000222 09 Uvp od 28. decembra 2009.. godine, kojom je odbijen kao neosnovan njen zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda broj 13 0 U 000222 09 U od 30. aprila 2009. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelantice u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda kojom je pravosnažno okončan upravni postupak o meritumu apelanticinog zahtjeva ne tiče odlučivanja o njenim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude nije odlučivalo ni o apelanticinom pravu na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao ni o pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1071/10 (K. O.) | Sudska praksa | Aktio