Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3422/08 (V. Š.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3422/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-3422/08, rješavajući apelaciju Vesne Šobot, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vesne Šobot podnesena zbog dužine trajanja postupka kod Komisije za implementaciju člana

152. Zakona o radu Republike Srpske, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Vesna Šobot (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 23. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Komisijom za implementaciju člana 152. Zakona o radu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Komisija).

2. Apelantica je 3. februara 2001. godine podnijela Komisiji zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu, te u aprilu 2006. godine urgenciju da se riješi o njenom zahtjevu u kojemu je navela da „iako je iz odgovora koji je Komisija proslijedila Ombudsmenu Republike Srpske za ljudska prava saznala da Komisija zahtjeve rješava kronološkim redoslijedom [...], smatra da je pozivanje na kronologiju nakon 5 godina u predmetima iz radnih odnosa nehumano i nekorektno, te predlaže da se njenom zahtjevu da prioritet u odlučivanju, jer se takav stav Komisije može smatrati povredom člana

6. Europske konvencije.“

3. Komisija je dopisom broj 16-173-1267/06 od 17. aprila 2006. godine, u odgovoru na urgenciju, apelanticu obavijestila da predmete uzima u rad kronološkim redom, da će prilikom obrade njenog zahtjeva utvrditi sve pravno relevantne činjenice značajne za predmetnu pravnu stvar, te rješenje po provedenom postupku dostaviti apelantici na adresu koju je navela u zahtjevu.

4. Komisija je aktom broj 05/5-3600/07 od 21. maja 2007. godine obavijestila apelanticu da je prilikom obrade njenog zahtjeva utvrdila da uz zahtjev nije dostavila rješenje o prestanku radnog odnosa, fotokopiju radne knjižice te fotokopiju lične karte sa vidljivim matičnim brojem, te je pozvala apelanticu da navedene dokumente dostavi Komisiji u roku od 8 dana. Apelantica je upozorena da će, ukoliko ne postupi u skladu s navedenim, Komisija smatrati da je zathjev povukla. Apelantica je navedeni dopis primila 27. septembra 2007. godine i isti dan je Komisiji dostavila traženu dokumentaciju.

5. Komisija je 6. augusta 2007. godine donijela rješenje broj 05/5-45385/AR kojim je apelanticin zahtjev odbijen kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Komisija je navela da je na temelju rješenja o prestanku radnog odnosa broj 01/84/93 od 9. marta 1993. godine te rješenja o upućivanju na čekanje broj 01-322/92 od 13. augusta 1992. godine utvrdila da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa budući je radni odnos apelantici prestao u skladu sa odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i Pravilnika o radnim odnosima u radnoj organiziciju koji su bili na snazi vrijeme kada je apelantici prestao radni odnos.

6. Apelantica je 26. maja 2008. godine podnijela tužbu Okružnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) kojom je pokrenula upravni spor zbog šutnje uprave kojom je tražila da se donese rješenje o žalbi koju je apelantica izjavila protiv rješenja Komisije broj 05/5-45385/AR od 6. augusta 2007. godine.

7. Rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-7930/07/VN od 10. jula 2008. godine usvojena je žalba koju je apelantica podnijela protiv rješenja Komisije broj 05/5-45385/AP od 6. augusta 2007. godine, prvostepeno rješenje je poništeno i riješeno je da se apelantici priznaje pravo na otpremninu u visini 2,66 prosječne plaće u Republici Srpskoj u posljednja tri mjeseca prije mjeseca u kojemu se apelantici priznaje pravo na otpremninu, odnosno vrši isplata otpremnine te određeno da će isplata otpremnine izvršiti kada se osiguraju sredstva za te namjene.

8. U obraloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je temelju stanja u spisu utvrdilo da je apelantica rješenjem broj 01-322/92 od 13. augusta 1992. godine upućena na čekanje i da je u tački 3. ovog rješenja navedeno „Ukoliko se ne steknu uslovi za ostvarivanje nekog od prava iz člana 21. stav

1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, po isteku roka od 2 godine, prestaje radni odnos“. Dalje, Ministarstvo je utvrdilo da je apelantici radni odnos prestao na temelju rješenja o prestanku radnog odnosa broj 01/84/93 od 9. marta 1993. godine, dakle 7 mjeseci nakon što je upućena na čekanje, iz čega je, kako Ministarstvo navodi, očigledno da je apelanticin radni odnos prestao nezakonito, zbog čega je prvostepeno rješenje poništeno i udovoljeno apelanticinim žalbenim navodima.

9. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-U-08-000493 od 4. septembra 2008. godine obustavljen je postupak po apelanticinoj tužbi zbog šutnje uprave. U obraloženju rješenja Okružni sud je naveo da je apelantica podneskom od 31. jula 2008. godine obavijestila sud da odustaje od tužbe kojom je pokrenula upravni spor budući da joj je Ministarstvo rješenjem broj 16-7930/07/VN od 10. jula 2008. godine priznalo pravo na otpremninu i da je navedenim rješenjem zadovoljna te nema interesa za dalje vođenje spora.

10. Komisija je aktom 16-04-sl/08-ml od 8. septembra 2008. godine obavijestila apelanticu da iznos otpremnine priznat rješenjem Ministarstva može podići na šalteru JP „Pošte Srpske“.

11. Apelantica se obratila Ustavnom sudu navodeći da su zbog dužine upravnog postupka pred Komisijom i Ministarstvom povrijeđena njena prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

13. Ustavni sud je, u predmetu AP-1514/07, već odlučivao o istim činjeničnim i pravim pitanjima i donio je odluku u kojoj je zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu odbacio apelacije podnesene iz istih razloga kao i u predmetnom slučaju. Ustavni sud se, stoga, umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, poziva na obrazloženje i razloge date u odluci broj AP 1514/07 od 29. aprila 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Obrazloženje navedeno u odluci Ustavnog suda, broj AP 1514/07 od 29. aprila 2009. godine u cijelosti se odnosi i na ovu odluku. U citiranoj odluci je zaključeno da apelanti nisu iskoristili mogućnost pokretanja upravnog spora zbog nednošenja odluka po njihovim zahtjevima radi prava na otpremninu i njene isplate u zakonskom roku, dakle nisu iscrpili djelotvorne pravne lijekove. To dalje znači da apelanti nisu došli do konačnih odluka koje bi mogle biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda.

15. Budući da je u konkretnom predmetu apelantica povukla tužbu koju je podnijela zbog šutnje uprave, Ustavni sud zaključuje da za meritorno razmatranje predmetne apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3422/08 (V. Š.) | Sudska praksa | Aktio