Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-921/10 (G. R.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

  • Upravni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-921/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj 921/10, rješavajući apelaciju Gore Redžića , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gore Redžića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-06-000432 od 18. novembra 2009. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Goro Redžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić advokat iz Tuzle, podnio je 12. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).

2. Rješenjem Službe za stambene poslove općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-02/5-

23-1296799 od 7. decembra 2005. godine koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-06/1-23-

754/03 od 2. februara 2006. godine odbijen je kao nesonovan zahtjev apelanta za vraćanje stana u posjed u Tuzli u ulici Amalije Lebeničnik broj 2, 7. sprat, stan broj 22 (u daljnjem tekstu: navedeni stan). Istim rješenjem apelantu i drugim je naloženo da u roku od sedam dana od dana prijema rješenja navedeni stan isprazne od lica i stvari i isti predaju FMO VF BiH, Odjelu za odbranu Tuzla ( u daljnjem tekstu: Odjel) pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U dispozitivu rješenje je dalje navedeno da apelantu ne pripada pravo na alternativni smještaj i da će se navedeni stan koristiti za potrebe alternativnog smještaja osoblja Odjela, te da žalba na rješenje ne odlaže izvršenje. U obrazloženju citiranog rješenja je istaknuto da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na navedenom stanu na dan 30. april 1991. godine, ali da je 19. decembra 1992. godine kao i 14. decembra 1995. godine bio u aktivnoj vojnoj službi Vojske Jugoslavije u Smederevu te da se zbog toga ne može smatrati izbjeglicom u smislu člana 3a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (»Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon).

3. Apelant je protiv drugostepenog rješenja Ministarstva broj 12-06/1-23-754/03 od 2. februara 2006. godine pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). Rješavajući tužbu apelanta Kantonalni sud je donio presudu broj 003-0-U-06-000 085 od 8. septembra 2006. godine kojom se tužba apelanta odbija kao neosnovana. U obrazloženju citirane presude je, između ostalog, navedeno da su u upravnom postupku sve odlučne činjenice utvrđene potpuno i pravilno i da su, shodno navedenom, ispunjeni uslovi iz člana 3a. Zakona te da apelant nema status izbjeglog ili raseljenog lica i nema pravo na povrat navedenog stana u posjed.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-000432 od 18. novembra 2009. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za vanredno preispitavanje presude Kontonalnog suda broj 003-0-

U-06-000 085 od 8. septembra 2006. godine.

5. Apelant ističe da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske Konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. U konkretnom slučaju apelant se žali na presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-000432 od 18. novembra 2009. godine, kojom je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 003-0-U-06-000 085 od 08. septembra 2006. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda kojom je pravosnažno okončan upravni postupak o meritumu apelantovog zahtjeva ne tiče odlučivanja o apelantovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu vanredno preispitivanje presude nije odlučivalo ni o njegovom pravu na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao ni o pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-921/10 (G. R.) | Sudska praksa | Aktio