Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-171/10 (M. L.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-171/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 171/10, rješavajući apelaciju Marije Ljubić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marije Ljubić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-07-000323 od 22. septembra 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Marija Ljubić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnijela je 14. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-07-000323 od 22. septembra 2009. godine. Apelantica je u apelaciji, također tražila donošenje privremene mjere obustavljanja administarativnog izvršenja rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03-

23-3827-660/05 od 14. decembra 2009. godine, do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Rješenjem Službe broj 03-23-12-733/99 od 20. februara 2006. godine, potvrđenim rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona Zenica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-23-926/03 od 2. novembra 2006. godine, odbijen je apelantičin zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Zenici, u ulici Kranjčevićeva broj 7/IV-17.

3. Protiv rješenja Ministarstva broj 12-23-926/03 od 2. novembra 2006. godine, apelantica je podnijela tužbu, koju je Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) odbio kao neosnovanu presudom broj 004-0-U-06-000 566 od 17. maja 2007. godine.

4. Apelantica je, nakon toga, podnijela zahtjev za vanredno prispitivanje presude Kantonalnog suda broj 004-0-U-06-000 566 od 17. maja 2007. godine, koji je Vrhovni sud presudom broj 070-0-

Uvp-07-000323 od 22. septembra 2009. godine odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da apelantica nije bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 1. jula 1999. godine kada je podnijela zahtjev za njegov povrat, kako je to i prvostepeni sud pravilno zaključio, pa je njen zahtjev za vraćanje stana u posjed odbijen primjenom člana 4. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Herecegovine", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03).

5. Nakon toga, Služba je donijela rješenje broj 03-23-3827-660/05 od 14. decembra 2009. godine kojim je usvojen zahtjev Željezare «Zenica» Zenica d.o.o. (u daljnjem tekstu: vlasnik stana) za vraćanje na raspolaganje predmetnog stana, a koji je trenutno koristila apelatica, te je naloženo apelantici i drugima da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja isprazne od lica i stvari predmetni stan i stavi ga na raspolaganje vlasniku stana.

6. Apelantica se žali da joj je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na povratak izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. U konkretnom slučaju apelantica se žali na presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-

000323 od 22. septembra 2009. godine, kojom je odbijen njezin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 004-0-U-06-000 566 od 17. maja 2007. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelantice u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda kojom je pravosnažno okončan upravni postupak o meritumu apelantičinog zahtjeva ne tiče odlučivanja o njenim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude nije odlučivalo ni o apelantičinom pravu na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravu na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, niti o pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni o pravu na povratak izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantičinog prijedloga za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović