Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-95/08 (U. P.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-95/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 95/08, rješavajući apelaciju Uroša Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Uroša Popovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda Banja Luka broj 011-0-GŽ-07 001 483 od 16. oktobra 2007. godine i rješenja Osnovnog suda Banja Luka broj P-3009/01 od 10. novembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Uroš Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Milan Trbojević advokat iz Banja Luke, podnio je 5. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-GŽ-07 001 483 od 16. oktobra 2007. godine i rješenja Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-3009/01 od 10. novembra 2006. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj P-3009/01 od 10. novembra 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 011-0-GŽ-07 001 483 od 16. oktobra 2007. godine, tužba apelanta protiv JODP "Telekomunikacije RS" Banja Luka-RJ tranzitni Telekom, a radi utvrđivanja da ne postoji obaveza plaćanja RTV takse jer je odluka Vlade Republike Srpske objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 16/96 protivna Ustavu i zakonu i kao ništavna ne proizvodi pravno dejstvo, je odbačena. Prvostepeni sud je pozivajući se na odredbe Zakona o radio-televiziji ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 8/96), utvrdio da je očigledno da je sud apsolutno nenadležan da odlučuje o tužbi za utvrđenje da apelant nije obaveznik naknade za korištenje RTV prijemnika, jer se taj postupak provodi prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku, što znači da je apelantu sudska zaštita u ovom slučaju obezbjeđena u upravnom sporu. Naime, pozvajući se na odredbe Zakona o radio televiziji u obrazloženju je navedeno da nisu obuhvaćena sva lica koja zbog prirode pravnog odnosa koji je predmet tužbe za utvrđenje moraju da budu obuhvaćeni kao tuženi u ovoj parnici. Naime, tužena je u ovoj parnici na osnovu ugovora ovlaštena da naknadu obračunava uz račune za telefon, te istu za račun Radio-televizije naplaćuje, iz čega proizilazi da su oba lica nužno morala da budu obuhvaćena tužbom na strani tužene, o čemu ovaj sud vodi računa po službenoj dužnosti u smislu člana 293. stav 3. Zakona o parničnom postupku, te navedeni nedostatak spriječava da se uopšte može raspravljati o postavljenom tužbenom zahtjevu. Nadalje je navedeno da apelant nije dostavio dokaz da se obratio nadležnom Javnom preduzeću i prijavio odjavu RTV prijemnika, bez čega apelant nema pravnog interesa za podnošenje tužbe.

3. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelan je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku postavio zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

6. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu Općinskom sudu radi utvrđenja da ne postoji obaveza plaćanja RTV takse jer je odluka Vlade Republike Srpske objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 16/96 protivna Ustavu i zakonu i kao ništavna ne proizvodi pravno dejstvo. Prvostepeni sud je tužbu apelanta odbacio zbog nenadležnosti, nakon što je utvrdio da predmet ovog spora ne spada u sudsku nadležnost, što je potvrđeno i od strane drugostepenog suda u postupku po žalbi.

7. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

8. U konkretnom slučaju sudovi, koji su odlučivali u postupku, pravilno postupili i primijenili relevantne odredbe Zakona o radio-televiziji, jer je očigledno da je parnični sud apsolutno nenadležan da odlučuje o tužbi za utvrđenje da apelant nije obaveznik naknade za korištenje RTV prijemnika, jer se taj postupak provodi prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku, što znači da je apelantu sudska zaštita u ovom slučaju obezbjeđena u upravnom sporu. U takvoj situaciji, apelant se morao obratiti nadležnom Javnom preduzeću ili opravdati nemogućnost obraćanja stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

9. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva, to apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-95/08 (U. P.) | Sudska praksa | Aktio