Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1244/08 (D. S.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1244/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 1244/08, rješavajući apelaciju Dušana Stankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Stankovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-rev-07-000 445 od 21. marta 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Stanković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, podnio je 23. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-rev-07-000 445 od 21. marta 2008. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-102/95 od 20. juna 2006. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova žalba podnesena protiv presude Osnovnog suda broj Rs-102/95 od 25. aprila 2006. godine, kojom je odbijen kao neosnovan njegov tužbeni zahtjev u predmetu radi naknade štete. U obrazloženju prvostepenog rješenja Osnovnog suda je navedeno da je apelant žalbu protiv presude Osnovnog suda broj Rs-102/95 od 25. aprila 2006. godine podnio 12. maja 2006. godine, a koja je postala pravosnažna 11. maja 2006. godine, odnosno van proteka roka od 15 dana, te je shodno odredbama člana 213. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03 i 75/04; u daljnjem tekstu: ZPP) sud odlučio kao u dispozitivu rješenja.
3. Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-
000 742 od 12. decembra 2006. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja Osnovnog suda broj Rs-102/95 od 20. juna 2006. godine. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je prvostepeno rješenje dostavljeno 23. juna 2006. godine V.G., radniku Centra za socijalni rad Banja Luka (u daljnjem tekstu: Centar), kao punomoćniku apelanta za poseban slučaj, te da isti nije uredno koristio rok za žalbu kako je uredno bio poučen. Rješenjem Centra broj 03-Up/I-651/98/06. VG od 6. marta 2006. godine, na zahtjev suda i apelanta, V.G. je postavljen za staraoca apelanta sa zadatkom da zastupa apelanta u predmetnom sporu i štiti njegova prava i interese. Nadalje, Okružni sud je istakao da je predmetno prvostepeno rješenje, također, neposredno dostavljeno apelantu 3. avgusta 2006. godine protiv kojeg je apelant podnio žalbu 11. avgusta 2006. godine. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja shodno odredbi člana 235. stav 1. tačka 1. ZPP-a.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-rev-07-000 445 od 21. marta 2008. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepenog rješenja Okružnog suda broj 011-0-
Ž-06-000 742 od 12. decembra 2006. godine. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da se dostavljanje prvostepenog rješenja Osnovnog suda Rs-102/95 od 20. juna 2006. godine V.G., kao staraocu apelanta, smatra urednim u smislu odredbi člana 340. stav 1. ZPP-a, te da se od dana uručenja prvostepenog rješenja apelantovom staraocu (23. juna 2006. godine) ima računati rok za žalbu, koji iznosi 15 dana (zadnji dan roka bio je 8. juli 2006. godine) bez obzira što je naknadno rješenje dostavljeno i apelantu. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da su navodi apelanta neosnovani, te je odlučio kao u dispozitivu svog rješenja na osnovu odredbe člana 254. st. 3. i 4. ZPP-a.
5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-rev-07-000 445 od 21. marta 2008. godine povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu, koji je donio presudu broj Rs-
102/95 od 25. aprila 2006. godine kojom je odbijen kao neosnovan njegov tužbeni zahtjev u predmetu naknade štete. Nezadovoljan, apelant je izjavio žalbu koja je rješenjem istog suda broj Rs-102/95 od 20. juna 2006. godine odbačena kao neblagovremena. Apelant je podnio žalbu Okružnom sudu, koji je rješenjem broj 011-0-Ž-06-000 742 od 12. decembra 2006. godine žalbu apelanta odbacio kao neblagovremenu. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je rješenjem broj 118-0-rev-07-000 445 od 21. marta 2008. godine reviziju odbio uz obrazloženje da je nižestepeni redovni sud dao valjane razloge o neblagovremenosti žalbe, primijenjujući relevantne odredbe člana 213. stav 1. u vezi sa članom 340. stav 1. ZPP-a.
9. Dakle, rješenjima Osnovnog i Okružnog suda nije meritorno odlučeno o žalbi koju je apelant podnio protiv presude Osnovnog suda broj Rs-102/95 od 25. aprila 2006. godine, već je žalba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem žalbe nadležnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio žalbu, na temelju koje ni Osnovni, ni Okružni, niti Vrhovni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Samim tim apelant nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović