Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2938/09 (P. B.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 21
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2938/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 2938/09, rješavajući apelaciju Predraga Bosnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Predraga Bosnića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-06-000515 od 15. jula 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Predrag Bosnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Engleske, koga zastupa Nevenka Oručević advokat iz Mostara, podnio je 15. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-06-000515 od 15. jula 2009. godine.
2. Zaključkom Grada Mostara broj 13/VI-25-655/2004 od 24. marta 2005. godine koji je potvrđen rješenjem Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo građenja) broj UP/II-09-03-25-7/05 od 5. aprila 2005. godine odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana u Mostaru u Ulici Splitska broj 36. U obrazloženju zaključka je navedeno da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 22. novembra 2004. godine, dakle, nakon proteka prekluzivnog roka u smislu člana 5. i člana 21. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99,43/99, 11/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 39/09).
3. Nezadovoljan citiranim rješenjem Ministarstva građenja apelant je pred Kantonalnim sudom u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pokrenuo upravni spor. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-U-06-000 092 od 21. septembra 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je pozivanje apelanta na odredbu člana 1. Sporazuma o pitanjima sukcesije («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» Međunarodni ugovori broj 10/01; u daljnjem tekstu Sporazum), te odredbe članova 2. i 3.Odluke Vijeća ministara o sprovođenju Aneksa «G» Sporazuma («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 2/04; u daljnjem tekstu: Odluka) neosnovano obzirom da pitanje stanarskih prava nije regulisano navedenim aktima, već isljučivo odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kojim su precizirani rokovi za podnošenje zahtjeva za povrat stana.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-000515 od 15. jula 2009. godine odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje odluke Kantonalnog suda broj 007-0-U-06-000 092 od 21. septembra 2006. godine. U obrazloženju citirane presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je zahtjev za povrat stana podnesen nakon zakonom propisanih rokova u smislu člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
5. Apelant ističe da je pobijanom odlukom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska kovencija) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Nadalje, apelant navodi da su povrijeđena njegova prava zagarantovana Sporazumom i Odlukom pri tome nije precizirao odredbe za koje smatra da su povrijeđene.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, nadležni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta već je njegov zahtjev odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku nedlažnom upravnom organu podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed kako je to precizirano članom 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti apelantovog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva tj. iscrpljivanja pravnih lijekova. Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva za vraćanje stana u posjed nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te nadležni upravni ogani i sudovi nisu mogli meritorno odlučivati o njegovom zahtjevu. Nakon navedenog, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović