Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-230/10 (V. M.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-230/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-230/10, rješavajući apelaciju V. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. M. podnesena radi naknade materijalne i nematerijalne štete nastale tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini (ratne štete), zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. V. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 15. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) radi naknade materijalne i nematerijalne štete nastale tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini (ratne štete).
2. Apelant se obratio Ustavnom sudu sa zahtjevom da Ustavni sud pokrene tužbu protiv Republike Srpske i Vlade Republike Srpske zbog toga što je apelant, kako navodi, u periodu od 1992. godine do 1996. godine bio „prisilno mobiliziran i natjeran u rat“, pa je „nad njim učinjen ratni zločin , zbog čega je pretrpio veliki financijski gubitak i narušeno mu je zdravlje“.
3. Apelant smatra da su usljed „prisilne mobilizacije“ povrijeđena njegova prava iz člana II/3. a), b), c), d), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je u apelaciji naveo da nije pokrenuo postupak pred sudovima Republike Srpske jer u njih nema povjerenja, a i zbog toga što se plaši da bi pokretanjem postupka pred sudovima u Republici Srpskoj ugrozio kako svoj, tako i život svoje porodice.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
6. Obzirom da član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda predviđa da Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu, slijedi da je postojanje konačne odluke nadležnih organa odnosno sudova neophodan uslov za ocjenu da li su povređena nečija ustavna prava. Apelant je u apelaciji naveo da nije pokrenuo postupak pred sudovima Republike Srpske.
7. Apelant je u konkretnom slučaju mogao u skladu s članom 53. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 53/03, 73/05 i 19/06) u vezi s relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, pokrenuti parnični postupak u kojemu bi izdejstvovao konačnu odluku o meritumu svog zahtjeva, ali kako sam navodi nije pokrenuo sudski postupak pred nadležnim sudom, nego se obratio Ustavnom sudu. Ustavni sud konstatuje da se apelantovi navodi koje nudi kao razloge za nepokretanje postupka pred sudovima Republkike Srpske ne mogu uzeti kao opravdanje za nepokretanje postupka pred organima nadležnim za rješavanje njegovog tužbenog zahtjeva pa prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović