Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-709/07 («Inter color centar» d.o.o. Vogošća)
Odluka donesena 28. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
- Zakon o slobodnim zonama · čl. 597
- Zakon o parničnom postupku
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 370
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o slobodnim zonama
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o slobodnim zonama (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o slobodnim zonama
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 568
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-709/07
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 709/07, rješavajući apelaciju «Inter color centra» d.o.o. Vogošća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija David Feldman, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. maja 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija «Inter color centra» d.o.o.
Vogošća podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07-0-Rev-06-000076 od 19. decembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda Sarajevo broj Pž: 185/05 od 22.
septembra 2005. godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. «Inter color centar» d.o.o. Vogošća (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Hajran Zeba i Enver Zečević, advokati iz Sarajeva, podnio je 27. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07-0-Rev-06-000076 od 19. decembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu Kantonalni sud) broj Pž: 185/05 od 22. septembra 2005. godine. Apelant je kao privremenu mjeru tražio obustavu izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ip-434/00, u predmetu prodaje advokatske kuće apelantovog oca, radi namirenja potraživanja nastalih iz osnova kredita, koji je apelant, kako navodi, uložio u adaptaciju poslovnog prostora koji se nalazi u prostorijama bivšeg «TAS-a» Vogošća. Apelant je 30. januara 2009. godine dostavio dopunu apelacije, 15. januara 2009. godine urgirao postupanje Ustavnog suda u predmetu, a 4. juna 2009. godine dostavio je dopis povodom odgovora na apelaciju koje je zaprimio od učesnika u postupku.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, «Volkswagena» d.o.o. Vogošća i Slobodne zone «Vogošća» zatraženo je 8. marta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, «Volkswagena» d.o.o. Vogošća i Slobodne zona «Vogošća» dostavljeni su apelantu 25. maja 2009. godine.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, «Volkswagen» d.o.o. Vogošća i Slobodna zona «Vogošća» dostavili su odgovore na apelaciju 30. marta, 23. marta i 21. marta 2007. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je kao zakupac poslovnog prostora, koji se nalazi u prostorijama bivšeg «TAS-a» Vogošća (u daljnjem tekstu: poslovni prostor), zaključio Ugovor o zakupu broj 21/99 od 23. februara 1999. godine i Aneks Ugovora o zakupu istog dana pod istim brojem (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o zakupu) sa «Volkswagen Sarajevo» d.o.o. Vogošća, kao zakupodavcem. U predmetnom poslovnom prostoru apelant je obavljao registriranu djelatnost - proizvodnju boja i lakova i lakiranje vozila. Na osnovu člana 11. spornog ugovora o zakupu, «Volkswagen Sarajevo» d.o.o. Vogošća jednostrano je raskinuo sporni ugovor o zakupu, pismenim putem 22. juna 2000. godine, zaključno sa 31. decembrom 2000. godine. «Volkswagen Sarajevo» d.o.o. Vogošća je, u skladu sa Zakonom o slobodnim zonama («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/95, 37/04 i 43/04), osnovao Slobodnu zonu «Vogošća», na koju je prenio, između ostalog, poslovni prostor koji je predmet spornog ugovora o zakupu.
7. Apelant je 22. maja 2002. godine pokrenuo parnični postupak protiv «Volkswagen Sarajevo» d.o.o. Vogošća kao prvotuženog (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Slobodne zone «Vogošća» kao drugotuženog (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi naknade štete koju trpi zbog prestanka obavljanja svoje djelatnosti u poslovnom prostoru, koja je predmet spornog ugovora o zakupu. Presudom broj Ps-616/03 od 23. marta 2005. godine Općinski sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te obavezao prvotuženog i drugotuženog da solidarno isplate apelantu nastalu štetu na osnovu izgubljene dobiti u poslovima lakiranja vozila u iznosu od 518.049.00 KM i poslovima proizvodnje i prodaje boja i lakova u iznosu od 160.867.00 KM, te štetu na ime poslovnog gubitka iz bilansa za 2001, 2002. i 2003. godinu u iznosu od 819.532.00 KM, sve sa zateznim kamatama počevši od 1. januara 2004. godine pa do isplate, kao i naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 265.640.00 KM. Iz obrazloženja presude slijedi da je Općinski sud na pripremnom ročištu, koje je počelo 5. aprila 2004. godine, a završeno 20. decembra 2004. godine, na prijedlog parničnih stranaka prihvatio provođenje sljedećih dokaza: sporni ugovor o zakupu i aneks spornog ugovora o zakupu, otkaz spornog ugovora o zakupu, iskaz direktora prvotuženog, a kasnije i drugotuženog, iskaz apelantovog direktora, iskaz svjedoka Ibrahima Ahmetovića, bilans stanja 2001, 2002. i 2003. godine, ugovor o apelantovoj poslovnoj saradnji sa kupcima, uvid u spis broj Ip.-2945/01 Općinskog suda u Sarajevu (rješenje o privremenoj mjeri da se prinudnim putem ostvari povratak direktora i apelantovih zaposlenika u poslovni prostor), dopis USAID-a upućen apelantu, elaborat o ekonomskoj opravdanosti formiranja drugotuženog, dokumentaciju o osnivanju drugotuženog, novi ugovor o zakupu koji je drugotuženi ponudio apelantu, koji apelant nije prihvatio, otpremnice od 1-211. za 2001. godinu, od 1-31. za 2002. godinu, od 1-21. za 2003. godinu i od 1-12. za 2004. godinu, te dopis prvotuženog upućen apelantu iz kojeg proizlazi da je apelant aktivno učestvovao u osnivanju drugotuženog. Imajući u vidu tri oblika potraživanja, Općinski sud je rješenjem odredio da se izvrši vještačenje posredstvom Ekonomskog instituta Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ekonomski institut). Nakon izvedenih dokaza na glavnoj raspravi (glavna rasprava započela 20. decembra 2004. godine, a okončana 23. februara 2005. godine), Općinski sud je zaključio da su sporna pitanja u postupku je li otkazan sporni ugovor o zakupu i jesu li prvotuženi i drugotuženi uzrokovali štetu apelantu. Prema stavu Općinskog suda, ugovor o zakupu se trebao otkazati isključivo sudskim putem, u skladu sa odredbama 29-31. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija («Službeni list SRBiH» br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92, te «Službeni list RBiH» br. 3/93 i 13/94), kao lex specialis, koje odredbe suspendiraju član 568. Zakona o obaveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94), te da je ugovor o zakupu i danas na snazi, budući da nije otkazan na zakonit način. Općinski sud je, dalje, naveo da prijedlog drugotuženog da apelant zaključi novi ugovor nije moguć jer bi postojala dva ugovora o zakupu za isti poslovni prostor. Vezano za naknadu štete koju je apelant potraživao, Općinski sud je prihvatio nalaz vještačenja Ekonomskog instituta kao realan, te naveo da je za apelanta nastupila šteta u vidu izmakle koristi i poslovnog gubitka za 2001, 2002. i 2003. godinu, koja je nastala zbog toga što su prvotuženi i drugotuženi onemogućavali apelanta u obavljanju njegove djelatnosti. Dalje, utvrđeno je da je prigovor legitimiteta Ekonomskog instituta iznesen nakon izvođenja dokaza, što sa aspekta procesnog prava nema nikakvu važnost, te da je i dat blagovremeno, nije osnovan, u skladu sa članom 149. stav 4. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03 i 73/05). Općinski sud je zaključio da provotuženi i drugotuženi snose odgovornost za nastalu štetu jer su spriječili apelanta u obavljanju registrirane djelatnosti u poslovnom prostoru, čije korištenje je nezakonito otkazano.
8. Presudom koja je donesena povodom žalbe tuženih broj Pž:185/05 od 22. septembra 2005. godine Kantonalni sud je uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti i obavezao apelanta na naknadu troškova postupka u iznosu od 254.417.00 KM. Iz obrazloženja presude slijedi da se Kantonalni sud nije složio sa ocjenom Općinskog suda koji je nalaz i mišljenje Ekonomskog instituta bezrezervno prihvatio i nije uzeo u obzir druge relevantne dokaze. Dalje, iz obrazloženja slijedi da je Općinski sud pogrešno zaključio da sporni ugovor o zakupu mora biti otkazan isključivo putem suda. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ugovor o zakupu poslovnog prostora može se otkazati na osnovu ugovorne odredbe koja je postojala u spornom ugovoru o zakupu i da je ta ugovorna odredba jača od zakonske, ukoliko nije suprotna moralu i prinudnim propisima države, te ukoliko postoje važni razlozi. Ti razlozi su, prema mišljenju Kantonalnog suda, osnivanje drugotuženog. Također, nakon što je apelant odbio potpisati ponuđeni novi ugovor o zakupu, dovedeno je u pitanje funkcioniranje drugotuženog uopće. Budući da je zakonito raskinut sporni ugovor o zakupu zaključno sa 31. decembrom 2000. godine, a da apelant štetu potražuje od 15. marta 2001. godine, Kantonalni sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete. Dalje, Kantonalni sud je naveo da, i ako bi se prihvatilo stanovište Općinskog suda da je sporni ugovor o zakupu morao biti raskinut putem suda, apelant bi imao pravo na naknadu štete samo ukoliko bi dokazao da je štetu pretrpio krivicom prvotuženog i drugotuženog. Osporavajući visinu štete koju je na osnovu nalaza i mišljenja Ekonomskog instituta utvrdio Općinski sud, Kantonalni sud je naveo da je šteta, u skladu sa članom 155. Zakona o obaveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), umanjenje nečije imovine i sprječavanje njezinog povećanja, te da nije jasno kako je Ekonomski institut utvrdio visinu štete jer niti u jednom poslu ne postoji apsolutna izvjesnost dobitka, a na osnovu apelantovih otpremnica ne može se utvrditi da je on tu robu prodao ili proizveo na istom mjestu. Također je navedeno da je Općinski sud propustio da se izjasni u vezi sa navedenim, te da je samo prihvatio nalaz i mišljenje u cijelosti. Dalje, Kantonalni sud je osporio vještačenje Ekonomskog instituta, budući da je članom 149. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se vještaci određuju iz reda registriranih vještaka, a registrirana ustanova za ekonomsku vrstu vještačenja je Institut za organizaciju i ekonomiku d.d. Sarajevo i da je on kao stručna ustanova trebao izvršiti vještačenje. Prema mišljenju Kantonalnog suda, Općinski sud je pogrešno tumačio član 149. ZPP, budući da je prigovor, vezan za legitimitet Ekonomskog instituta, podnesen odmah nakon saznanja za tu činjenicu. Dalje, Kantonalni sud je konstatirao da je apelant trebao zaključiti ugovor o korištenju slobodne zone sa drugotuženim, čime bi mu bilo omogućeno da na zakonit način koristi poslovni prostor koji je predmet spornog ugovora o zakupu, budući da je apelant obavezan poštivati Zakon o slobodnim zonama. Također, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant je, u skladu sa članom 266. stav 4. ZOO-a, bio obavezan da preduzme mjere koje ima na raspolaganju da šteta bude što manja, međutim, nezaključenjem ugovora o korištenju slobodne zone i neprihvaćanjem licence za rad koju mu je izdao drugotuženi, apelant je doprinio nastanku štete, odnosno isključivi je krivac za nastalu štetu, te je, u skladu sa članom 386. ZPP, obavezao apelanta na naknadu troškova.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000076 od 19. decembra 2006. godine apelantova revizija je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je odluku Kantonalnog suda ocijenio kao pravilnu i zakonitu i posebno naglasio važnost osnivanja drugotuženog u skladu sa Zakonom o slobodnim zonama. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je apelant kao korisnik poslovnog prostora na osnovu spornog ugovora o zakupu bio obavezan da zaključi ugovor o korištenju slobodne zone, koji je u početku predlagao prvotuženi, a poslije i drugotuženi. Dalje je navedeno da se nezaključenjem ugovora sa drugotuženim krši Zakon o slobodnim zonama, čime je dovedeno u pitanje funkcioniranje drugotuženog, da je postojao važan razlog zbog kojeg je prvotuženi otkazao sporni ugovor o zakupu, te da je otkaz spornog ugovora o zakupu koji je izvršen na osnovu ugovorne odredbe zakonit. Vrhovni sud je zaključio da su potraživanja na ime naknade štete neosnovana zbog toga što se naknada štete potražuje od 15. marta 2001. godine, a zakup poslovnog prostora je trajao do 31. decembra 2000. godine, nakon isteka otkaznog roka od šest mjeseci, te da su navedena potraživanja irelevantna i zbog drugih razloga koji nisu značajni zato što je otkazom ugovora prestao osnov za tužiočeva potraživanja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi u načinu na koji su Vrhovni i Kantonalni sud tumačili zakonitost spornog otkaza ugovora o zakupu, koji su ga ocijenili pravovaljanim. Naime, apelant smatra da se ugovor o zakupu poslovnih zgrada i prostorija može raskinuti isključivo putem suda i da je klauzula u ugovoru kojom se ugovor o zakupu može otkazati vansudski ništavna, odnosno protivna čl. 29-31. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Vezano za zaključivanje novog ugovora o korištenju poslovnog prostora sa drugotuženim, apelant navodi da bi zaključivanjem takvog ugovora nastupila ograničenja u smislu da bi drugotuženi propisao uvjete pod kojim bi se koristio poslovni prostor, u skladu sa članom 10. stav 1. Zakona o slobodnim zonama, da bi, u skladu sa članom 14. istog zakona, ulazak lica u slobodnu zonu odredio drugotuženi, da bi se na ta lica primjenjivale mjere carinskog nadzora, što bi se odnosilo ne samo na apelantove zaposlenike nego i na korisnike apelantovih usluga. Apelant, dalje, navodi da je Vrhovni sud proizvoljno tumačio odredbe ZOO-a o naknadi štete kada je zaključio da se naknada štete može potraživati do otkaza, a nikako nakon otkaza spornog ugovora o zakupu. Apelant smatra da, u skladu sa članom 262. ZOO-a, apelant može tražiti naknadu štete bez obzira na to što je između apelanta i prvotuženog prestao ugovorni odnos i da apelant ima pravo zahtijevati naknadu štete jer je prvotuženi povrijedio ugovornu obavezu. Apelant, dalje, navodi da je uložio velika sredstva u adaptaciju poslovnog prostora koji je koristio relativno kratko, da je pretrpio materijalnu štetu, da mu pripada pravo na naknadu štete jer je šteta nastala krivicom prvotuženog i drugotuženog koji su povrijedili ugovornu obavezu. Također, navodi da je zabranjivanjem drugotuženog apelantu i njegovim zaposlenicima da uđu u poslovni prostor utjecalo na nastanak štete koju je apelant pretrpio u vidu izgubljene dobiti iz njegove djelatnosti, kao i u vidu ekonomske štete koja je nastala zbog negativnih rezultata poslovanja za 2001, 2002. i 2003. godinu. Apelant ističe da su Vrhovni i Kantonalni sud ignorirali Rješenje o privremenoj mjeri, te Rješenje o izvršenju broj IP-2945/01 kojim je udovoljeno apelantovom direktoru i zaposlenima da se vrate na svoja radna mjesta, ali su prvotuženi i drugotuženi vršili opstrukciju, čime su počinili krivična djela i to neizvršavanje sudskih odluka iz člana 351. i krivično djelo samovlašća iz člana 370. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04). Povredu prava na imovinu apelant nalazi u odlukama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda koji nisu usvojili njegov tužbeni zahtjev, odnosno nisu tretirali novčano potraživanje koje je dospjelo prema pravilima odštetnog prava, u skladu sa članom 186. ZOO-a. U dopuni apelacije apelant je citirao stav Odluke o prihvatljivosti i meritumu broj CH/97/51 od 13. maja 1999. godine u kojoj je navedeno: «Dom zapaža da je prema čl. 29. (1) Zakona o iznajmljivanju poslovnih prostorija, ugovor o zakupu mogao biti otkazan samo putem nadležnog suda». Naime, predmetnom odlukom Dom za ljudska prava je odlučio da je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da zakup nije raskinut u skladu sa zakonom, te da nema osnove da Općina odbije preuzimanje imovine u posjed podnositeljici prijave. U dopisu koji je apelant dostavio, osim ponavljanja navoda iz apelacije, naveo je da bi se na konkretan slučaj mogla primijeniti opća odredba člana 133. stav 2. ZOO-a (raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti), pod uvjetom da Zakon o zakupu poslovnih prostora ne propisuje način otkaza ugovora o zakupu.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva, te da ostaje pri svojoj presudi. Posebno je istakao da je presuda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
12. Kantonalni sud je mišljenja da je postupak proveden u skladu sa zakonom uz neograničeno poštivanje apelantovog prava da raspravlja pred sudom, te da nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva.
13. Prvotuženi i drugotuženi navode da nema povreda na pravično suđenje niti povrede prava na imovinu, da su Vrhovni i Kantonalni sud pismeno raskinuti sporni ugovor o zakupu, u skladu sa ugovornom odredbom, pravilno ocijenili pravovaljanim. Dalje, navode da su pravilno primijenili odredbe ZOO-a koje reguliraju međusobne odnose ugovornih strana, kojim se za otkaz ugovora o zakupu ne predviđa nikakva posebna procedura, dovoljan je samo pismeni otkaz, te da su sudovi pravilno zaključili da su ugovorne odredbe jače od zakonskih, ukoliko nisu suprotne moralu i prinudnim propisima. Prvotuženi i drugotuženi navode i da je apelant odbio potpisati ugovor o korištenju slobodne zone, da se morao prilagoditi nastaloj situaciji, da su drugi postupili na taj način i nastavili svoju djelatnost i da je apelant svojim postupcima doveo do otkaza spornog ugovora o zakupu, te da se šteta ne može pripisati njima. Vezano za povredu prava na imovinu, prvotuženi i drugotuženi smatraju da se radi o stjecanju imovine u budućnosti, te je, stoga, apelacija ratione materie inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o obaveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94):
Član 10.
Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima i moralu.
Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Član 567.
Ugovorom o zakupu obavezuje se zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu.
Član 597.
1) Ugovor o zakupu čije trajanje nije određeno, niti se može odrediti iz okolnosti ili mjesnih običaja, prestaje otkazom koji svaka strana može dati drugoj, poštujući otkazni rok.
[...]
15. Zakon o slobodnim zonama («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/95, 37/04 i 43/04):
Član 2.
Slobodna zona je dio teritorije, odnosno carinskog područja Federacije Bosne i Hercegovine koji je posebno ograđen i označen i na kojem se obavljaju djelatnosti pod uvjetima propisanim ovim zakonom.
Član 5.
Korisnici slobodne zone mogu biti domaća i strana pravna i fizička lica.
Korisnik slobodne zone obavlja dopuštenu djelatnost u zoni na osnovu ugovora sa zonom.
[...]
16. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija («Službeni list SRBiH» br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92, te «Službeni list RBiH» br. 3/93 i 13/94):
1. Prestanak na osnovu otkaza Član 26.
Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na neodređeno vrijeme prestaje sporazumno ili na osnovu otkaza.
[...] Član 28.
Ako nije određen ugovorom, otkazni rok iznosi šest mjeseci.
Član 29.
Ugovor o zakupu poslovnih prostorija otkazuje se preko nadležnog suda.
U otkazu mora se naznačiti i dan kada je, po zahtjevu otkazivaoca, protivna strana dužna iseliti se iz poslovnih prostorija i predati ih otkazivaocu, odnosno dan do kojega je protivna strana dužna poslovne prostorije da primi.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07-0-Rev-06-000076 od 19. decembra 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. februara 2007. godine, a apelacija je podnesena 27. februara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...] Pravo na pravično suđenje
22. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu štete zbog, kako navodi, nezakonitog otkaza ugovora o zakupu. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Ustavni sud posebno naglašava i stav da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
24. Ustavni sud je pri ispitivanju apelacionih navoda pošao od presude Općinskog suda kojom su prvotuženi i drugotuženi obavezani apelantu solidarno isplatiti naknadu štete sa pripadajućom zakonskom kamatom i troškovima postupka, koja je nastala kao posljedica nezakonitog otkaza spornog ugovora o zakupu. Općinski sud je primijenio relevantne odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija kao lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima i zaključio je da je procedura otkaza ugovora o zakupu regulirana imperativnim normama tog zakona, te da je nepoznat otkaz zakupa poslovnog prostora vansudskim putem.
25. Suprotno stavu Općinskog suda, Vrhovni i Kantonalni sud su u obrazloženjima svojih presuda iznijeli stav da stranke mogu ugovoriti način prestanka ugovora o zakupu poslovnih prostorija, da takav ugovor ne mora prestati otkazom pred sudom i da u je konkretnom slučaju postojao važan razlog (osnivanje drugotuženog) da se apelantu otkaže ugovor o zakupu. Stoga, Kantonalni sud ne smatra da apelantu pripada pravo na naknadu štete, već, upravo suprotno, zaključuje da je apelant nezaključivanjem ugovora o korištenju slobodne zone doprinio nastanku štete, čime je postupio suprotno odredbi člana 266. stav 4. ZOO-a, te konstatirao da je šteta nastala apelantovom krivnjom.
26. Ustavni sud konstatira da su Vrhovni sud, odnosno Kantonalni sud, u obrazloženju svojih presuda naveli jasne i precizne razloge zbog kojih su zaključili da je otkaz spornog ugovora o zakupu, izvršen na osnovu odredbe člana 11. spornog ugovora, kojom je propisano da je taj ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, da ga svaka strana može otkazati, te da se podnosi pismeno uz otkazni rok od šest mjeseci, pravovaljan, budući da je prvotuženi ispunio sve uvjete navedene odredbe, pogotovo ako se ima u vidu osnivanje drugotuženog kao dijela teritorije, odnosno carinskog područja Federacije Bosne i Hercegovine koje je od ekonomskog značaja za Federaciju Bosne i Hercegovine, te da je prvotuženi u početku, a kasnije i drugotuženi, nudio zaključenje ugovora o korištenju poslovnog prostora, koje apelant nije prihvatio. Vezano za apelantove navode u pogledu stava Doma za ljudska prava, Ustavni sud uočava da se u predmetnom slučaju radi o bitno različitom činjeničnom stanju, naročito ako se uzmu u obzir navedene okolnosti u ovom slučaju.
27. Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud jasno obrazložili zbog čega apelant nema pravo na naknadu štete.
28. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
29. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na povredu prava na imovinu jer su navodi iz apelacije o navodnoj povredi prava na imovinu identični navodima u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
30. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su Vrhovni i Kantonalni sud jasno obrazložili svoje odluke, odnosno da je otkaz spornog ugovora o zakupu zakonit, budući da su ispunjeni svi uvjeti odredbe člana spornog ugovora koja regulira otkaz ugovora, te da apelant nije dokazao da je šteta nastala krivnjom druge strane u postupku.
31. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, Ustavni sud neće posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović