Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1164/10 (M. M.)
Odluka donesena 28. 05. 2010.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1164/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
28. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, David Feldman i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 1164/10, rješavajući zahtjev Milana Milačaka, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. st. 1.i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Milana Milačaka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Milačak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Siniša Đorđević advokat iz Doboja, podnio je 1. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 001 036 od 2. marta 2010. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pž-07-000 102 od 6. augusta 2008. godine. Apelant je od Ustavnog suda zatražio da donese privremenu mjeru kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene presude do donošenja odluke o apelaciji. 2. «Krajina Borac» a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj), 12. februara 2001. godine podnio je tužbu Osnovnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) kojom je tražio da se donese utvrđujuća presuda da je poslovni prostor u Doboju u stambeno-poslovnoj zgradi «Stari grad» u ul. Vojvode Mišića, zgrada A-3 pod nazivom «Prodavnica» površine 140,19 m², a koja se sastoji od poslovnog prostora njegova imovina, što su prvotuženi, apelant i trećetuženi dužni priznati. Također je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina, zaključen između prvotuženog i apelanta i trećetuženog 1. marta 1999. godine i ovjeren kod Osnovnog suda pod br.OV-411/99 od 24. marta 1999. godine, kojim je prvotuženi prodao apelantu i trećetuženom navedeni poslovni prostor te da se obavežu apelant i trećetuženi da mu predaju u posjed i korištenje sporni poslovni prostor uz naknadu troškova postupka.
3. Osnovni sud je Presudom broj Ps-23/01 od 30. oktobra 2006. godine, tužbeni zahtjev tužitelja odbio, kao neosnovan. Tužitelj je obavezan da prvotuženom, apelantu i drugotuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 16.487,50 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom odlučeno je o ukidanju mjere obezbjeđenja određene Rješenjem tog sud broj Ps-23/01 od 21. juna 2005. godine.
4. Prvostepeni sud je, prije svega, obrazložio da je u konkretnom slučaju prihvatio da se kao umješač u parnici uključi Republika Srpska i to na strani tužitelja, s tim da je dužna primiti parnicu u stanju u kakvom se nalazi u trenutku miješanja. Sud je ovu odluku zasnovao na činjenici da je tužitelj kao pravni subjekt Odlukom Vlade Republike Srpske proglašen kao preduzeće od strateškog značaja za Republiku Srpsku. S tim u vezi sud je istakao da je u kapitalu tužitelja i 30% državnog kapitala, pa je zaštita državnog interesa odnosno imovine kod umješača dala osnova da se umješač kao učesnik u postupku pridruži tužitelju u cilju dokazivanja tvrdnje tužbe, u čemu se i ogleda pravni interes za učešće u ovoj parnici.
5. Sud je dalje naveo da je tužitelj predloženim dokazima dokazivao nespornu činjenicu da je poslovni prostor koji je predmet spora u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima ušao u početni bilans stanja, te činjenicu da je prilikom registracije tužitelja kao subjekta upisa kod Osnovnog suda evidentiran kao imovina tužitelja i poslovni prostor «Prodavnica» površine 140,19 m², u Doboju, te da je navedena imovina po osnovu važećih propisa o privatizaciji prerasla iz društvene u državnu imovinu. Međutim, po ocjeni suda tužitelj ni jednim od provedenih dokaza nije dokazao pravni osnov i način sticanja vlasništva na predmetnoj nekretnini u smislu odredbi člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO; «Službeni list SFRJ» br. 6/80, 36/90 i «Službeni glasnik RS» broj 38/03), a koji se primjenjuje i preuzet je u skladu sa članom 12. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske («Službeni glasnk RS» broj 21/92). Prema ZOSPO pravo vlasništva se stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem, te odlukom državnog organa na način i pod uslovom određenim zakonom. U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao pravni osnov sticanja vlasništva na navedenoj nepokretnosti obzirom da pravni akti koji po njemu predstavljaju osnov za sticanje prava na istoj, po ocjeni suda ne mogu biti pravno valjani osnov, u smislu odredbe člana 20. navedenog Zakona. Naime, sama činjenica da je navedeni poslovni prostor evidentiran prilikom registracije tužitelja kao pravnog subjekta u sudskom registru rješenjem broj U/I-1718/92 od 19. maja 1992. godine Osnovnog suda, ne predstavlja pravni osnov sticanja vlasništva ili drugog prava na toj imovini ukoliko ne postoji zakonom predviđen osnov na osnovu kojeg je to pravo za tužioca ostvareno i po osnovu njega evidentirano prilikom registracije.
6. Sud je dalje naveo da sama činjenica da je navedeni poslovni prostor unesen kao imovina tužioca u početni bilans prilikom privatizacije državnog kapitala u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji «Službeni glasnk RS» broj 24/98, 62/02, 38/03 i 109/05), ne znači da je navedeni poslovni prostor na taj način postao vlasništvo tužioca, jer je navedenim propisom regulisano samo pitanje privatizacije državnog kapitala u preduzećima, a u skladu sa Uredbom o utvrđivanju metodologije za pripremu Programa za privatizaciju državnog kapitala u preduzećima. Sud je istakao da je na osnovu navedenih propisa tužitelj usvojio Program privatizacije a Upravni odbor donio Odluku o usvajanju Programa privatizacije, iz koje je vidljivo da se radi o preduzeću gdje je državni kapital 100% i utvrđena knjigovodstvena vrijednost od 950.473,00 KM. Po ocjeni suda iz navedenog proizilazi kakav je vlasnički oblik kapitala bio u momentu sačinjavanja početnog bilansa kod tužitelja, međutim time se nije dokazivalo pravo vlasništva na konkretnoj imovini koja je bila osnov za sačinjavanje tog početnog bilansa.
7. Sud je također istakao da je nesporno da je članom 2. stav 1. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon o privatizaciji; «Službeni glasnk BiH» broj 14/98) propisano da ovaj zakon priznaje pravo entitetima da vrše privatizaciju preduzeća i banaka koje su smještene na njihovoj teritoriji, a koje nisu u privatnom vlasništvu kao i da se odluka o tome donosi prema propisima entiteta u pogledu imovine i potraživanja koja se nalazi na teritoriji svakog entiteta pojedinačno. Međutim, iz provedenih dokaza je također vidljivo da je predmetna imovina u postupku privatizacije kod tužioca označena kao «sporna» u početnom bilansu, tako da se ista bez obzira na navedene odredbe Okvirnog zakona o privatizaciji nije mogla smatrati imovinom tužitelja bez dokazivanja pravnog osnova za sticanje iste, odnosno sticanja pravnih preduslova da se navedena imovina kao pojedinačna evidentira i smatra vlasništvom tužitelja, što provedenim dokazima nije utvrđeno. Sud je dalje naveo da je odbio i dio tužbenog zahtjeva tužioca kojim je tražio predaju u posjed i korištenje tog poslovnog prostora saglasno odredbama člana 37. ZOSPO, budući da nije našao osnovanim dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđivanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Nadalje, akte Direkcije za privatizaciju Republike Srpske i Federacije BiH sud nije prihvatio kao mjerodavne dokaze o statusu predmetne imovine u smislu utvrđivanja prava vlasništva, budući da je ocjenio da ti akti ne mogu biti pravni osnov za sticanje vlasništva, niti su bili od uticaja na donošenje odluke u smislu provedene privatizacije, jer predmet tužbenog zahtjeva i nije mogao biti taj postupak jer se radi o upravnom postupku, pa bi bila dovedena u pitanje i nadležnost suda za odlučivanje u tom dijelu.
8. Po ocjeni suda zaključeni kupoprodajni ugovor ispunjava formalno uvjete za punovažnost ugovora o prometu nepokretnosti u smislu odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti (u daljnjem tekstu ZPN; «Službeni list SR BiH» br. 38/78, 4/89, 29/90, i 22/91) a koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske, jer je iz istog vidljivo da je zaključen u pismenoj formi i da su potpisi ugovarača ovjereni kod nadležnog suda. Nadalje, sud je ocijenio da nema apsolutne ništavosti predmetnog ugovora u smislu odredbi čl. 103. i 109. Zakona o obligacionim odnosima, (u daljnjem tekstu ZOO; «Službeni list SFRJ» broj 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96,39/03 i 74/04), budući da je kao jedini osnov za poništenje navedenog kupoprodajnog ugovora bila zabrana raspolaganja predviđena Uredbom o zabrani raspolaganja nepokretnostima na teritoriji Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Uredba; «Službeni glasnik RS» broj 13/99) za koju je Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-33/99 od 13. juna 2001. godine («Službeni glasnik RS» broj 28/01) utvrđeno da nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.
9. Okružni sud je Presudom broj: 013-0-Pž-07-000 102 od 6.augusta 2008. godine žalbe tužitelja i umješača na strani tužitelja djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio i utvrdio, da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina, zaključen između prvotuženog i apelanta i trećetuženog 1. marta 1999. godine, i ovjeren kod Osnovnog suda pod br.OV-411/99 od 24. marta 1999. godine, kojim je prvotuženi prodao apelantu i trećetuženom poslovni prostor u Doboju u stambeno-poslovnoj zgradi «Stari grad» u ul. Vojvode Mišića, zgrada označena sa A-3 pod nazivom «Prodavnica» površine 140,19 m². Apelant i trećetuženi su obavezani da tužitelju predaju u posjed navedeni poslovni prostor. U preostalom dijelu kojim je prvostepenom presudom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da predmetni poslovni prostor predstavlja imovinu tužitelja, Okružni sud je žalbe odbio i prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio. Nadalje, istom presudom su apelant prvotuženi i trećetuženi obavezani da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 6.550,00 KM, u roku od 30 dana od dana prijema presude.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prednik prvotuženog Kombinat «Borac» Travnik bio Preduzeće u društvenoj svojini i da je u skladu sa tad važećim propisima sporni poslovni prostor također bio u društvenoj svojinio na kome je to pravno lice moglo steći samo pravo raspolaganja. Njegova transformacija izvršena je 31. decembra 1990. godine u skladu sa Zakonom o društvenom kapitalu («Službeni list SFRJ» broj 84/89 i 46/90) kada je postalo preduzeće u mješovitoj svojini. Privredno društvo «Borac» Travnik d.d.registrovano je kod nadležnog suda nakon što je proveden postupak privatizacije 2003. godine. Kako je preduzeće d.o.o. «Borac» Travnik registrovano 1990. godine kao preduzeće u mješovitoj svojini, tj. nije potpuno transformirano u preduzeće u privatnoj svojini, sporni poslovni prostor nije postao privatna svojina tog preduzeća, a ni radnika ulagača. Zbog toga se pitanje svojine na tom poslovnom prostoru ne može riješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u državnoj svojini, tj. od procesa privatizacije.
11. Okružni sud istakao da je prednik tužitelja «Krajina-Borac» osnovan na dijelu imovine «Borac» iz Travnika koja se nalazi u Republici Srpskoj i koja je upisana u registar Osnovnog suda udruženog rada u Banja Luci, Rješenjem broj U/I-1718/92 od 19. maja 1992. godine, a u skladu sa Zakonom o prenosu sredstava društvenog u državno vlasništvo («Službeni glasnik RS», br. 4/93 i 29/94, 31/94 i 8/96). Tako je izvršena statusna promjena prednika tužitelja iz d.o.o. u državno preduzeće sa potpunom odgovornošću, nakon čega je uslijedila privatizacija dijela državnog kapitala u tom preduzeću 2001. godine i izvršena registracija u sudskom registru te statusne promjene na osnovu rješenja Osnovnog suda broj U/I-836/02 u Trgovačko akcionarsko društvo «Krajina-Borac» Banja Luka.
12. Okružni sud dalje navodi da je pravosnažnim Rješenjem Direkcije za privatizaciju Republike Srpske, broj 01-1141-4/99 od 4. jula 2001. godine, odobren program privatizacije DTP «Krajina-Borac» Banja Luka, a kojim programom je obuhvaćen i sporni poslovni prostor i određeni metodi privatizacije. Kako je Okvirnim zakonom o privatizaciji dato isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji a koja nisu u privatnom vlasništvu, u pogledu djela državnog kapitala u spornom poslovnom prostoru koji se nalazi na teritoriji Republike Srpske i koji je unesen kao dio osnivačkog uloga pri osnivanju pravnog prednika tužitelja, po mišljenju ovog suda tuženi nema osnova polagati bilo koje pravo. Sud je ocijenio da Okvirnim zakonom o privatizaciji nije priznato pravo svojine na imovini preduzeća koja je ušla u tu imovinu prilikom njegovog osnivanja i upisa u sudski registar, a koja imovina je prije izbijanja ratnih sukoba 1992. godine pripada preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta, nego je priznato pravo entiteta da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji, tj. da po propisima o privatizaciji tog entiteta izvrši vlasničku transformaciju i da raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije. Pri tome, pravo svojine na toj imovini stiče ono pravno ili fizičko lice koje po provedenom postupku privatizacije kupi društveni, odnosno državni kapital tog preduzeća.
13. Dakle, u konkretnom slučaju, Okružni sud je smatrao da je sporni ugovor o prodaji suprotan navedenom Okvirnom zakonu o privatizaciji, kao prinudnom propisu koji je lex specialis u odnosu na ZOSPO i ZPN, pa je taj ugovor ništav u smislu člana 103. ZOO. Utvrđenjem ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, u smislu člana 104. ZOO nastaju i pravne posljedice ništavosti tog ugovora od njegovog zaključenja tj. posljedice su takve da predmetni ugovor više ne postoji, pa zbog toga na strani apelanta i trećetuženog, kako navodi Okružni sud, nema pravnog osnova da drže u posjedu sporni poslovni prostor. Iz navedenog proizilazi da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je u ovom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbio, iz kojih razloga je uvažio žalbe u navedenom dijelu i prvostepenu presud preinačio. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da poslovni prostor predstavlja njegovu imovinu jer, prema odredbi člana 187.a) Zakona o preduzećima koji je bio na snazi u vrijeme osnivanja prednika tužitelja, odluku o statusnoj promjeni preduzeća je donosio organ upravljanja, a međusobni odnosi preduzeća koji su nastali statusnom promjenom uređivali su se ugovorom.
14. Okružni sud je zaključio da o statusnoj promjeni nije odlučivalo matično preduzeće i da između prednika tužitelja i ostalih dijelova preduzeća «Borac» Travnik nije zaključen ugovor o regulisanju međusobnih odnosa, što znači da statusna promjena nije ni izvršena u skladu sa članom 187.a) Zakona o preduzećima, a odlukom o osnivanju prednika tužitelja niti rješenjem o registraciji se nije mogla regulisati pravna sljednost tužitelja na spornoj imoviniposlovnom prostoru u Doboju, a samim tim ni njegovo pravo svojine. Sud je, dalje, naveo da će pravo svojine steći ona pravna i fizička lica kojim po provedenom postupku privatizacije u skladu sa zakonom bude prenesen, odnosno prodat državni kapital preduzeća koje se privatizuje. Prema tome, ni rješenje Direkcije za privatizaciju kojim je odobren Program privatizacije preduzeća tužitlja nije osnov sticanja prava vlasništva tog subjekta na spornim nekretninama. Tim rješenjem određen je prenos određenog procenta vrijednosti akcija državnog kapitala tog preduzeća na fondove u skladu sa zakonskom obavezom i metodi privatizacije preostalog dijela državnog kapitala u tom preduzeću.
15. Presudom Vrhovnog suda broj: 118-0-Rev-08-001 036 od 2. marta 2010. godine, revizija apelanta prvoptuženog i trećetuženog, i revizija tužitelja izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj: 013-0-Pž-07-000 102 od 6.augusta 2008. godine, je odbijena. Istom presudom odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizijskog postupka.
16. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je sporni poslovni prostor njegova svojina. Vrhovni sud je ocijenio da tužitelj nije stekao pravo svojine na spornom poslovnom prostoru u Doboju, bez obzira što se isti nalazi na teritoriji Republike Srpske i što je unesen kao dio osnivačkog uloga pri osnivanju tužitelja. Vrhovni sud dalje navodi da Okvirnim zakonom o privatizaciji nije priznato pravo svojine na imovini preduzeća koja se nalaze na teritoriji entiteta, koja je ušla u imovinu tog preduzeća prilikom njegovog osnivanja i upisa u sudski registar, a koja imovina je prije izbijanja ratnih sukoba na teritoriji bivše SR BiH 1992. godine pripadala preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta. Naime, u tom slučaju je priznato pravo entiteta da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji tj. da po propisima o privatizaciji tog entiteta izvrši vlasničku transformaciju i da raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije. Vrhovni sud je također istakao da pravo svojine stiče ono pravno i fizičko lice koje po provedenom postupku privatizacije kupi društveni, odnosno državni kapital tog preduzeća.
17. Osim navedenog Vrhovni sud je istakao da je članom 20. ZOSPO reguliran pravni osnov sticanja prava vlasništva , međutim kada je u pitanju sticanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla, onda se vlasništvo stiče upisom u zemljišne knjige, kako je to propisano članom 33. navedenog zakona. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju ni tužitelj ni prvotuženi nisu bili upisani u zemljišnim knjigama i u katastru nekretnina kao vlasnici, korisnici ili posjednici spornog poslovnog prostora, nego je u javnim knjigama navedeni prostor evidentiran kao društvena, a kasnije državna svojina, a Općina Doboj je upisana kao korisnik i posjednik tog prostora sa 1/1 dijela. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se sporno pitanje svojine na predmetnom poslovnom prostoru nije moglo riješiti primjenom odredbi ZOSPO, budući da ZOSPO uređuje sticanje prava svojine građana, udruženja građana i drugih građansko-pravnih lica, dok je sticanje prava na imovini preduzeća u društvenoj odnosno državnoj ili mješovitoj svojini uređeno drugim zakonima.
18. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je u smislu člana 103. stav 1. ZOO ništav kupoprodajni ugovor koji su zaključili apelant i trećetuženi sa prvotuženim 1. marta 1999. godine. Naime, tim ugovorom je prvotuženi prenio na apelanta i trećetuženog pravo svojine, iako on sam nije imao to pravo, niti je imao pravo raspolaganja, odnosno korištenja na spornom poslovnom prostoru. Vrhovni sud je ocijenio da je navedeni kupoprodajni ugovor suprotan i Okvirnom zakonu o privatizaciji kao prinudnom propisu koji je bio na snazi u vrijeme njegovog zaključivanja. Vrhovni sud je dalje naveo da kupoprodajni ugovor od 1. marta 1999. godine ne bi bio pravno valjan ni u slučaju da je prvotuženi imao pravo da raspolaže predmetnim poslovnim prostorom, obzirom da se, saglasno odredbi člana 19. stav 1. ZPN, otuđenje odnosno prodaja nepokretnosti iz društvene, odnosno državne svojine vrši javnim nadmetanjem (licitacijom). Kako u konkretnom slučaju postupak licitacije nije proveden, to je predmetni kupoprodajni ugovor ništav i po odredbi stava 2. navedenog člana. Vrhovni sud je naveo da utvrđenjem ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora nastaju i pravne posljedice ništavosti tog ugovora, te da apelant i trećetuženi nemaju pravni osnov za posjedovanje spornog poslovnog prostora.
19. Vrhovni sud navodi da među strankama nije sporno da u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora od 1. marta 1999. godine prvotuženi nije bio u posjedu tog prostora nego tužitelj, kao i da je tužitelj, a ne prvotuženi ovaj prostor predao apelantu i trećetuženom. Stoga, u smislu člana 104. ZOO apelant i trećetuženi imaju obavezu da sporni poslovni prostor predaju tužitelju, a ne prvotuženom kao prodavcu, jer se isti ima vratiti u ono stanje u kakvom je bilo prije zaključenja ništavog ugovora. Na kraju Vrhovni sud je istakao da tužitelju pripada jače pravo na posjed spornih nekretnina (član 41. ZOSPO), obzirom da se predmetni poslovni prostor nalazio u njegovom posjedu od maja 1992. do 2001. godine, kada je zaključen ništav ugovor između prvotuženog i apelanta i trećetuženog, da je tužitelj osnovan na imovini koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, na kojoj se nalazi i sporni poslovni prostor u Doboju, da je kao takva upisan u registar nadležnog suda, te da je pravosnažnim rješenjem Direkcije za privatizaciju Republike Srpske odobren program privatizacije tužitelja kojim je obuhvaćen i navedeni poslovni prostor.
20. Iz odgovora na apelaciju i dokumentacije koji je tužitelj dostavio Ustavnom sudu proizilazi da je izvršena predaja predmetnog poslovnog prostora tužitelju, što proizilazi iz Rješenja Osnovnog suda broj 85 0 I 000610 08 I od 12. aprila 2010. godine.
21. Apelant, smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u, navodno, proizvoljnom tumačenju propisa relevantnih za donošenje zakonite odluke. Apelant smatra, da je Vrhovni sud očigledno proizvoljno tumačio odredbu člana 2. Okvirnog zakona o privatizaciji, kojom se priznaje pravo entitetima da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu privatno vlasništvo, te da će odluka da li je preduzeće ili banka privatno vlasništvo bit će donesena prema propisu entiteta. Ova odredba, prema mišljenju apelanata, ne može se primjenjivati kao lex specialis u odnosu na ZOSPO i Zakon o preduzećima. Ovakva tvrdnja je potpuno pravno neutemeljena, međutim čak i da se prihvati ovakav stav drugostepenog suda, ne vidi se na koji način se može dovesti u vezu ZPN sa ZOSPO u pogledu uvjeta za zaključenje ugovora, kada se ZOSPO ne reguliraju uvjeti koji su potrebni da bi stranke zaključile ugovor strogo formalnog karaktera. Naime, Vrhovni sud ne samo da nije razlikovao intenciju zakonodavca kod donošenja Okvirnog zakona o privatizaciji, nego je pogrešno protumačio pojedine odredbe ovog zakona. Vrhovni sud je pravilno utvrdio da se entitetima priznaje pravo da vrše privatizaciju preduzeća i banaka koje nisu u privatnom vlasništvu, ali isto tako je utvrdio da se privatizacijom vrši «privatizacija kapitala», a da je imovina tužitelja koja se odnosila na poslovne prostore i u početnom bilansu stanja bila «sporna». Ovo je potvrdio i vještak finansijske struke i decidno iskazao da se u strukturi kapitala preduzeća koje privatizuje nalaze stvari, prava i novac, ali struktura privatizovanog kapitala nije bila izražena u vlasništvu i postojanju prava nad poslovnim prostorima, što je utvrdila Direkcija za privatizaciju RS, prihvatajući da se radi o «spornoj imovini». Dakle zaključeni ugovor između prvotuženog i apelanta i trećetuženog nije bio u suprotnosti sa bilo kojom odredbom ZPN. Apelant dalje navodi da tužitelj nije bio niti je danas vlasnik poslovnog prostora da bi se eventualno utvrdilo da su apelant i trećetuženi zaključili ugovor sa nevlasnikom, niti je Direkcija za privatizaciju RS po osnovu samog zakona preuzela u vlasništvo pomenuti poslovni prostor da bi prodajom državnog kapitala taj prostor prešao u vlasništvo tužitelja. Stoga, nije ni bilo nikakvog zakonskog osnova da se utvrdi da je ovaj ugovor ništav. Apelant se poziva na odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 i navodi da je Ustavni sud u toj odluci zaključio «da je Vrhovni sud arbitrarno protumačio relevantne zakonske odredbe i da je propustio da uzme u obzir relevantne odredbe ZOSPO». Apelant je od Ustavnog suda zatražio da donese privremenu mjeru kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene presude do donošenja odluke o apelaciji. Kao razloge za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je u zakonito provedenom postupku uložio ogromna sredstva u kupovinu i sanaciju poslovnog prostora, da je platio poreske obaveze te da je Pravobranilaštvo RS sjedište Zamjenika u Doboju, utvrdilo pravnu valjanost takvog ugovora. Apelant smatra da stoje svi razlozi za donošenje odluke o privremenoj mjeri u konkretnom slučaj, kao što je Ustavni sud odlučio u predmetu broj AP-2157/08 od 4. septembra 2008. godine.
22. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. st. 1.i 3. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda glase: 1) Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
3) Ustavni sud u plenarnoj sjednici, odnosno Vijeće od pet sudija može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev stranke, odrediti privremenu mjeru iz stava 1. ovog člana.
23. Ustavni sud zapaža da apelant kao razlog za donošenje privremene mjere navodi da bi izvršenjem „presude Okružnog suda“ bila nanesena nenadoknadiva šteta „jer je u zakonito provedenom postupku uložio ogromnna sredstva u kupovinu i sanaciju poslovnog prostora, i platio poreske obaveze, te da je Pravobranilaštvo RS sjedište Zamjenika u Doboju, utvrdilo pravnu valjanost takvog ugovora“.
24. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje je apelant dužan dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelant je dužan argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, u konkretnom slučaju pravosnažne Presude Okružnog suda, čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.
25. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant osim navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi Okvirnog Zakona o privatizaciji, a što se odnosi na tvrdnje apelanta o navodnom kršenju ustavnih prava, dakle meritumu spora, nije Ustavnom sudu dostavio nikakve dokaze koji bi potvrdili njegove tvrdnje o nastupanju nenadoknadivih štetnih posljedica u slučaju izvršenja „presude Okružnog suda“. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je izvršena predaja predmetnog poslovnog prostora tužitelju, čime se, po mišljenju Ustavnog suda gubi smisao za usvajanje privremene mjere na način na koji je to predložio apelant.
26. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
27. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović