Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1105/10 (L.Š.R.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1105/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1105/10, rješavajući apelaciju L.Š.R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija L.Š.R. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-
Uvp-07-000469 od 2. decembra 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-U-07-000297 od 13. avgusta 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. L.Š.R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Australije, koju zastupa Dušanka Šoljić Ćorić advokat iz Mostara, podnijela je 26. marta 2010 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-07-000469 od 2. decembra 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-U-07-000297 od 13. avgusta 2007. godine.
2. Rješenjem Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-09-04-25-180/06 od 16. aprila 2007. godine odbačena je kao neblagovremena žalba apelantice podnesena zbog šutnje administracije prvostepenog organa u upravnoj stvari rješavanja zahtjeva za povrat stana u posjed u ulici Alice Rizikala broj 2 u Mostaru. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da apelantica nije u zakonom propisanom roku podnijela zahtjeva za povrat navedenog stana u posjed, na čemu se temelji apelanticin žalbeni zahtjev, pa se na isti nisu mogle primijeniti odredbe člana 216. i 243. Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 2/98) što praktično znači da se na nepostojeći zahtjev ne mogu primijeniti nikakvi rokovi u postupanju.
3. Protiv citiranog rješenja Ministarstva apelantica je pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je donio presudu broj 007-0-U-07-000297 od 13. avgusta 2007. godine kojom je tužba apelantice odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude je istaknuto da je drugostepeni organ pravilno zaključio da apelantica nije mogla podnijeti žalbu zbog šutnje administracije jer se takva žalba može podnijeti samo u slučaju da provostepeni organ koji je primio zahtjev propusti isti riješiti u zakonom propisanom roku. Kako prvostepeni organ nije zaprimio apelanticin zahtjev za povrat stana koji je ona putem Jevrejskog demokratskog društva «Gabe Mendelbaum» iz Melburna poslala 27. maja 1999. godine to isti nije ni mogao odlučivati o nečemu što ne postoji, pa je u skaldu sa navedenim, drugostepeni organ ispravno odbacio žalbu apelantice.
4. U postupku za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 007-0-U-07-000297 od 13. avgusta 2007. godine Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Uvp-07-000469 od 2. decembra 2009. godine kojom je zahtjev odbijen kao neosnovan.U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da apalenatica ničim nije dokazala da je Jevrejsko demokratsko društvo u njeno ime podnijelo zahtjev za povrat stana 27. maja 1999. godine pa je odluka prvostepenog suda ispravna i na zakonu zasnovana.
5. Apelantica ističe da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodan povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelantica se žali na presudu Kantonalnog suda broj 007 0 U 07 000297 od 13. avgusta 2007. godine i presude Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000469 od 2. decembra 2009. godine. Treba istaći da se niti u jednom od navedenih postupaka nije odlučivalo o meritumu apelanticinog zahtjeva. Naime, apelantica je navela da je putem Jevrejskog demokratskog društva «Gabe Mandelboum» poslala zahtjev za povrat predmetnog stana 27. maja 1999. godine. Međutim, nadležni organ za stambena pitanja Mostar isti nije zaprimio,niti je apelantica dokazala svoju tvrdnju da je nadležnom organu podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana. Ustavni sud zapaža da postupci koji su uslijedili nakon toga nisu bili djelotvorni obzirom da nisu raspravljali o suštini apelanticinog zahtjeva, a to je povrat stana u posjed već samo formalni aspekt zahtjeva, odnosno pitanje da li je apelantica mogla podnijeti žalbu zbog šutnje administracije ukoliko zahtjev za povrat stana u posjed nije podnesen. Da bi se raspravljalo o suštini apelanticinog zahtjev apelantica je u zakonom propisanom roku morala podnijeti zahtjev, odnosno dokazati činjenicu da je zaista putem Jevrejskog demokratskog društva uputila zahtjev za povrat stana u posjed. Prema tome pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović