Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1180/10 (V.K.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1180/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1180/10, rješavajući apelaciju V.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.K. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-
Uvp-07-000527 od 17. decembra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. V.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić, advokat iz Mostara, podnio je 1. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-07-000527 od 17. decembra 2009. godine.
2. Rješenjem Odjela za stambene poslove i obnovu Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel) broj 07/II-3-765/99 od 16. oktobra 2003.godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantovog punomoćnika-njegove majke za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Mostaru, u ulici kneza Višeslava broj 27.
3. Obzirom na to da Ministarstvo građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) nije reagiralo na apelantovu žalbu na rješenje Odjela broj 07/II-3-765/99 od 16. oktobra 2003.godine, apelant je zbog «šutnje uprave» tužbom u Kantonalnom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pokrenuo upravni spor.
4. Postupajući po presudi Kantonalnog suda broj U:52/04 od 21. aprila 2004. godine, donesenoj zbog «šutnje uprave» u postupku rješavanja žalbe apelanta izjavljene protiv rješenja Odjela broj 07/II-3-765/99 od 16. oktobra 2003.godine, Ministarstvo je donijelo rješenje broj 09-03-25-
440/03 od 27. oktobra 2004. godine kojim je odbijena apelantova žalba, kao neosnovana. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da je ovo rješenje konačno i protiv njega nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor tužbom kod Kantonalnog suda u roku od 30 dana od dana prijema ovog rješenja.
5. Apelant je ponovo podnio tužbu Kantonalnom sudu s prijedlogom da Kantonalni sud donese odluku umjesto Ministarstva, a radi izvršenja presude Kantonalnog suda U:52/04 od 21. aprila 2004. godine.
6. Kantonalni sud je donio presudu broj U-334/04 od 19. novembra 2004. godine kojom je odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju presude je navedeno da je donošenjem rješenja od strane Ministarstva broj 09-03-25-440/03 od 27. oktobra 2004. godine, donesenog u izvršenju presude Kantonalnog suda broj U:52/04 od 21. aprila 2004. godine, «šutnja uprave» prestala, te da nisu ispunjeni uslovi iz člana 66. stav 2. Zakona o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 9/05) da Kantonalni sud donese upravni akt umjesto nadležnog organa.
7. Kantonalni sud je 12. oktobra 2007. godine donio rješenje broj 007-0-Uvl-07-000008 kojim je odbacio apelantov zahtjev za ponavljanje postupka okončanog presudom Kantonalnog suda broj U-334/04 od 19. novembra 2004. godine iz razloga što nisu ispunjeni zakonski uslovi iz člana 47. stav 1. ZUS.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000527 od 17. decembra 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
9. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, apelant nije iskoristio mogućnost da u skladu sa poukom o pravnom lijeku iz rješenja Ministarstva broj 09-03-25-440/03 od 27. oktobra 2004. godine, tužbom pokrene upravni spor pred Kantonalnim sudom u roku od 30 dana od dana prijema rješenja. Dakle, propustom da protiv rješenja Ministarstva tužbom pokrene upravni spor, apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmetom apelacionog ispitivanja Ustavnog suda.
13. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje apelantovog prava na vraćanje u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno pokrenuti upravni spor, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović