Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1202/10 (D. B.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1202/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1202/10, rješavajući apelaciju Dženane Brzike, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dženane Brzike podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-08-000049 od 30. decembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1224/05 od 27. decembra 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-3658/05 od 30. marta 2005. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/II-
23-P-30/2001 od 31. januara 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Dženana Brzika (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnijela je 7. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-08-000049 od 30. decembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1224/05 od 27. decembra 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-3658/05 od 30. marta 2005. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/II-23-P-30/2001 od 31. januara 2005. godine.
2. Uprava je 31. januara 2005. godine, u ponovnom postupku, donijela zaključak broj 23-04/II-
23-P-30/2001 kojim je odbačen kao neblagovremen zahtjev apelantice za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, u ulici Azize Šaćirbegović 20/VII.
3. U obrazloženju zaključka Uprava je navela da je apelantica 6. septembra 2001. godine podnijela zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana, ističući da je član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava svoga oca Džemala Brzike. Uprava je naglasila da u smislu člana 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (»Službene novine FBiH«, broj: 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01 i 56/01; u daljnjem tekstu: Zakon), rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim 4. juli 1999. godine, a za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine. Nadalje, Uprava je naglasila da je u smislu člana 18e. Zakona određeno da nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može, izuzetno od člana 5. Zakona, podnijeti zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona, odnosno do 30. juna 2002. godine, a kako je zahtjev za povrat stana podnešen 6. septembra 2001. godine, Uprava je zahtjev odbacila kao neblagovremen.
4. Ministarstvo je 30. marta 2005. godine donijelo rješenje broj 27/02-23-3658/05 kojim je odbijena apelanticina žalba izjavljena protiv zaključka Uprave broj 23-04/II-23-P-30/2001 od 31. januara 2005. godine.
5. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da se u konkretnom slučaju radi o stanu koji je bio proglašen privremeno napuštenim. Nadalje, da je apelantica zahtjev za vraćanje u posjed stana podnijela 6. septembra 2001. godine, odnosno nakon roka predviđenog u odredbi člana 5. stav 1. Zakona, kojom je propisano da se zahtjev za vraćanje u posjed stana koji je proglašen privremeno napuštenim mora podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona, odnosno do 4. jula 1999.godine. Obzirom na navedeno Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno i zakonito postupio kada je odbacio apelanticin zahtjev kao neblagovremen.
6. Kantonalni sud je 27. decembra 2007. godine donio presudu broj U-1224/05 kojom je odbio apelanticinu tužbu izjavljenu protiv rješenja Ministarstva broj 27/02-23-3658/05 od 30. marta 2005. godine.
U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Ministarstvo postupilo na zakonit i pravilan način kada je prihvatilo prvostepeni zaključak, obzirom da je u vrijeme donošenja prvostepenog zaključka, nadležni organ pravilno utvrdio, kao datum podnošenja zahtjeva za povrat stana u posjed dan 6. septembar 2001. godine. Obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni organ je pravilno primjenio član 5. stav 1. Zakona, a ovo obzirom da je zahtjev za vraćanje stana u posjed koji je proglašen privremeno napuštenim i koji nije oštećen, odnosno devastiran, apelantica bila dužna podnijeti do 4. jula 1999. godine, a za stan koji nije proglašen napuštenim do 4. oktobra 1999. godine.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-08-000049 od 30. decembra 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj U-
1224/05 od 27. decembra 2007. godine.
8. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
11. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelantica zahtjev za povrat predmetnog stana podnijela 6. septembra 2001. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Propust apelantice da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović