Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1252/10 (I. M.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1252/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1252/10, rješavajući apelaciju Ilduza Motovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilduza Motovca podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 000730 10 Rev od 28. januara 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilduz Motovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Ozrenka Jakšić advokat iz Zvornika, podnio je 6. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 000730 10 Rev od 28 januara 2010. godine

2. Rješenjem Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 000730 07 P od 15. juna 2009. godine koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 000730 09 Gz od 21. oktobra 2009. godine odbačena je tužba apelanta kojom je tražio da sud obaveže AD «Metalno» Zvornik (u daljnjem tekstu: tuženo) da apelantu po osnovu neisplaćenog deviznog dijela plata na ime rada u inostranstvu isplati iznos od 4.643,43 USA dolara u protuvrijednosti konvertibilne marke po srednjem kursu na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom na protuvrijednost glavnog duga u konvertibilnim markama na dan podnošenja tužbe pa do konačne isplate. U svom obrazloženju Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 118. Zakona o radu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/00, 40/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03; u daljnjem tekstu: Zakon o radu) kojom je propisano da radnik ima pravo na sudsku zaštitu zbog povreda prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu, a najkasnije u roku od tri godine od dana kada je povreda učinjena. U skladu sa navedenom odredbom Zakona o radu Osnovni sud je utvrdio da je nastupio prekluzivni rok za ostvarivanje sudske zaštite obzirom na činjenicu da je apelant tužbenim zahtjevom od 30 novembra 2007. godine tražio da mu tuženo isplati devizni dio plata za period 14. april 1990. godine - 23. oktobar 1990. godine.

3. Protiv rješenja Okružnog suda broj 830 P 000730 09 Gz od 21. oktobra 2009.g apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je donio rješenje broj 83 0 P 000730 10 Rev od 28. januara 2010. godine kojim je revizija odbačena kao nedozvoljena. U obrazloženju rješenja je navedeno da u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora iznosi 4.643,43 USA dolara što prema zvaničnom srednjem kursu te valute na dan isplate iznosi manje od 10.000,00 KM te da u skladu sa navedenim nije ispunjen uslov iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 85/03, 58/05, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje, Vrhovni sud je našao i da odlučivanje o reviziji u predmetnom slučaju nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima kako to propisuje član 237. stav 3. ZPP.

4. Apelant ističe da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju, nadležni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta već je njegova tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio tužbu nadležnom sudu, čime je izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe tj. iscrpljivanja pravnih lijekova. Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te nadležni sudovi, u postupku koji je okončan osporenom odlukom, nisu mogli meritorno odlučivati o njegovoj tužbi. Nakon navedenog, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1252/10 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio