Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1290/10 (R. B.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1290/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj 1290/10, rješavajući apelaciju Refije Bischof, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Refije Bischof podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-

000 827 od 20. januara 2010. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Refija Bischof (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, koju zastupa Ozrenka Jakšić advokat iz Zvornika, podnijela je 8. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 827 od 20. januara 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-33/2005 od 13. marta 2006. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila raskid ugovora o kuporodaji stana koji je zaključen u Tuzli 9. oktobra 2003. godine između apelantice kao kupca i Jusufa Šabića (u daljnjem tekstu: tuženi) kao prodavca, ovjeren u Općinskom sudu u Tuzli pod brojem OV 7541/03, te da sud obaveže tuženog da apelantici vrati ukupan primljeni iznos kupoprodajne cijene od 25.121,75 Eura u protuvrijednosti konvertibilne marke na dan isplate sa zakonskom zateznom kamtom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Istom presudom djelimično je usvojen alternativni tužbeni zahtjev apelantice, pa je obavezan tuženi da isplati apelantici iznos od 4.070,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate te da naknadi apelantici troškove postupke u iznosu od 2.095,41 KM. Sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa apelatnicaje odbijena.

3. Protiv citirane presude Osnovnog suda tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu. Rješenjem Okružnog suda broj 012-0-Gž-06-000 491 od 19. juna 2008. godine utvrđeno je da za postpanje u predmetnoj pravnoj stvari nije nadležan sud u Republici Srpskoj pa je tužba apelantice odbačena, provostepena presuda Osnovnog suda broj P-33/2005 od 13. aprila 2006. godine ukinuta po službenoj dužnosti kao i sve sprovedene radnje. U svom obrazloženju Okružni sud se pozvao na član 16. stav 3. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republika Srpske br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da u slučaju kada sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Srpkoj po službenoj dužnosti će se oglasiti nenadležnim, ukinuće sve sprovedene radnje i tužbu odbaciti. Nadalje, članom 28. stav 1. ZPP propisano je da ako odredbama ZPP nije određena isključiva mjesna nadležnost za suđenje je mjesno nadležan sud koji je opšte-mjesno nadležan za tuženog, a članom 29. stav 1. je precizirano da je za suđenje opšte-mjesno nadležan sud na čijem području tuženi ima prebivalište odnosno boravište. Kako predmet spora ne predstavlja ni jedan od sporava za koje je predviđena isljučiva mjesna nadležnost, te kako je prebivalište tuženog u Tuzli, što je vidljivo iz samog spisa, to je uz primjenu člana 16. stav 3. ZPP odlučeno kao u izreci presude.

4. Nezadovoljna rješenjem Okružnog suda apelatnica je protiv istog izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 827 od 20. januara 2010. godine revizija je odbijena kao neosnovana uz obrazloženju da je rješenje Okružnog suda pravilno i na zakonu zasnovano. U obrazloženju je dalje navedeno da je prema podacima u spisu prebavilište tuženog u Tuzli, dakle, na području Federacije Bosne i Hercegovine pa je u skladu sa članom 28. stav 1. i članom 29. stav. 1. ZPP za tuženog opšte –mjesno nadležan sud u Tuzli što je Okružni sud ispravno zaključio. Obrazlažući dalje svoje rješenje Vrhovni sud je istakao da su pogrešne tvrdnje apelantice da je u predmetnoj pravnoj stvari isključivo mjesno nadležan Osnovni sud pozivajući se na odredbu člana 42. stav 1. ZPP jer se u konkretnom slučaju ne radi o sporu o stvarnom pravu niti o sporu iz obligaciono-pravnih odnosa sadržanih u citiranoj odredbi ZPP. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da ne postoje nikakve prepreke u procesnom smislu za podnošenje tužbe povodom istog predmeta spora kod stvarno i mjesno nadležnog suda.

5. Apelantica ističe da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. U konkretnom slučaju apelantica se žali na rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 827 od 20. januara 2010. godine kojim je odbijena kao neosnovana njena revizija izjavljena protiv rješenja Okružnog suda broj 012-0-Gž-06-000 491 od 19. juna 2008. godine. Pobijanim rješenjem Vrhovnog suda odbijena je kao neosnovana revizija apelantica obzirom da je Vrhovni sud u toku postupka utvrdio da je konačna odluka Okružnog suda kojom je ukinuta prvostepena presuda i kojom je utvrđeno da za postupanje po tužbenom zahtjevu apelantice nije nadležan sud u Republici Srpskoj pravilna i na zakonu zasnovana. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje uživali predmetni postupak zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi Evropski sud za ljudska prava, odluke Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine, stav 41; i H . v. France od 24. oktobra 1989. godine, stav 47). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li su ishod ili «posljedica» predmetnog postupka bili odlučujući za utvrđivanje apelanticinih građanskih prava i obaveza.

9. Ustavni sud zapaža da se u postupcima pred Okružnim i Vrhovnim sudom nije odlučivalo o bilo kakvom apelanticinom građanskom pravu ili obavezi, budući da se pred navedenim sudovima raspravljalo o nadležnosti odnosno nenadležnosti suda u Republici Srpskoj za postupanje po apelanticinom tužbenom zahtjevu. Prema tome, ishod procedure u kojoj je donesena osporena odluka nije bio odlučujući za utvrđivanje apelanticinih građanskih prava i obaveza. Nakon navedenog, pitanje predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega je apelacija, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku pred Vrhovnim sudom nije odlučivalo ni o apelanticinom pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Imajući u vidu da je u apelanticinom slučaju Ustavni sud zaključio da su navodi apelantice u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, budući da se radi o akcesornom pravu, takođe ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. .

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1290/10 (R. B.) | Sudska praksa | Aktio