Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1344/10 (A. T.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1344/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1344/10, rješavajući apelaciju Anela Terzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 14. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anela Terzića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 002711 10 Kv od 6. aprila 2010. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anela Terzića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 002711 10 Kv od 6. aprila 2010. godine, u odnosu na čl. II/3.a), II/3.b) i II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3. i 12. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Anel Terzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, podnio je 15. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 002711 10 Kv od 6. aprila 2010. godine.
2. Optužnicom Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona broj T 03 0 KT 000061609 od 2. aprila 2010. godine, koja je potvrđena 5. aprila 2010. godine, optužen je apelant zbog krivičnog djela
– razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi stava 1. Krivičnog zakona Feeracije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), a E.A. zbog produženog krivičnog djela – razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi člana 33. KZ FBiH. U optužnici je stavljen prijedlog da se prema apelantu, koji se nalazi u pritvoru na osnovu rješenja sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda broj 003-0-Kpp-09-
000122 od 13. decembra 2009. godine, rješenja vijeća Kantonalnog suda broj 003-0-Kv-10-000003 od 7. januara 2010. godine i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kv-10-000004 od 5. marta 2010. godine, produži pritvor iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem teksu: ZKP FBiH), člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH u vezi sa članom 46. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZKP FBiH i iz razloga propisanog odredbom člana 146. stav tačka d) ZKP FBiH u vezi sa članom 46. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZKP FBiH.
3. Nakon toga, Kantonalni sud je rješenjem broj 03 0 K 002711 10 Kv od 6. aprila 2010. godine produžio trajanje pritvora za apelanta za dva mjeseca, s tim da pritvor može trajati najduže do 6. juna 2010. godine. Navedeno rješenje Kantonalni sud je temeljio na članu 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH u vezi sa članom 46. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZKP FBiH, odnosno da postoji bojazan da će apelant boraveći na slobodi ponoviti krivično djelo razbojništva za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. U pouci o pravnom lijeku predmetnog rješenja je navedeno da se protiv ovog rješenja može izjaviti žalba Vrhovnom sudu u roku tri dana od dana prijema prepisa rješenja.
4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
3. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije i pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 14. i 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 14. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
A U odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije odnose u pravilu na krivični postupak u cijelini, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. lipnja 2003. godine, točka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporeno rješenje ne predstavljaja odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja utemeljenosti krivične optužbe protiv njega, jer je tim rješenjem riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, preuranjena.
B U odnosu na čl. II/3.a), II/3.b) i II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3. i 12. Evropske konvencije
8. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenje Kantonalnog suda broj 03 0 K 002711 10 Kv od 6. aprila 2010. godine kojim mu je produžen pritvor. Međutim, protiv ovog rješenja apelant je mogao izjaviti žalbu Vrhovnom sudu, o čemu je poučen u pravnoj pouci datoj u osporenom rješenju. Ovo pravno sredstvo apelant nije koristio, čime je propustio mogućnost da žalbeni sud razmotri njegove navode i ispita zakonitost pritvora koji je protiv njega određen. Ustavni sud ističe da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima upravo svrhu da omogući redovnim sudovima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje korištenja pravnih lijekova mogućih po zakonu, ili nepoštovanje formalnih zahtjeva pravnog lijeka, onemogućava redovne sudove da pruže efektivnu zaštitu. Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan, ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 37.). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, ovi žalbeni navodi apelanta se ne mogu razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 14. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović