Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-776/08 (T. V., I. Č., Ž. T., S. J. i drugi)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-776/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 776/08, rješavajući apelaciju Taneta Vukovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Taneta Vukovića, Ilije Čančara, Živka Topalovića, Slobodana Jojića, Riste Drakula, Radomira Kovača, Alekse Lačuće, Miladina Čečara, Slobodana Likića, Milenka Jevtovića, Dušana Međe, Dragana Ćosovića, Borivoja Danilovića, Nike Kujundžića, Miladina Ivanovića, Radislava Dostića, Velimira Pajovića, Ranka Golubovića, Miloša Krunića, Radivoja Radovića, Vukole Ćosovića, Sime Mojovića, Dragana Adžića, Milovana Milanovića, Dimitrija Vukovića, Radmila Matića, Svetislava Vojvodića i Milanke Muminović podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-
000215 od 23. januara 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Foči broj 094-0-P-06-000217 od 6. marta 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Tane Vuković, Ilija Čančar, Živko Topalović, Slobodan Jojić, Risto Drakul, Radomir Kovač, Aleksa Lačuć, Miladin Čečar, Slobodan Likić, Milenko Jevtović, Dušan Međo, Dragan Ćosović, Borivoje Danilović, Niko Kujundžić, Miladin Ivanović, Radislav Dostić, Velimir Pajović, Ranko Golubović, Miloš Krunić, Radivoje Radović, Vukola Ćosović, Simo Mojović, Dragan Adžić, Milovan Milanović, Dimitrije Vuković, Radmilo Matić, Svetislav Vojvodić i Milanka Muminović (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Foče, koje zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijeli su 10. marta 2008. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000215 od 23. januara 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-P-
06-000217 od 6. marta 2007. godine.
2. Apelanti, kao uposlenici Osnovne škole „Sveti Savo“ u Foči, podnijeli su 26. septembra 2006. godine tužbu Osnovnom sudu protiv Republike Srpske-Ministarstvo prosvjete i kulture Banja Luka i Osnovne škole „Sveti Savo“ u Foči, kao tuženih, radi isplate boračkog dodatka za period od 1. septembra 2003. do 31. decembra 2004. godine.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj 094-0-P-06-000217 od 6. marta 2007. godine odbačena je kao neblagovremena tužba apelanata podnesena protiv tuženih. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je pravo na isplatu boračkog dodatka predviđeno odredbama člana 22. Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 35/99), koji je bio na snazi u vrijeme za koji period apelanti od tuženih potražuju novčanu naknadu, predstavlja pravo iz radnog odnosa, te da po svojoj pravnoj prirodi predmet spora ima karakter radnog spora. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da su apelanti prekludirani sa svojim tužbenim zahtjevom u smislu odredbi člana 105. stav 2. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03; u daljnjem tekstu: Zakon o radu) za sporni period za koji potražuju novčanu naknadu, zbog čega je taj sud odlučio kao u dispozitivu svoga rješenja.
4. Rješavajući po žalbi apelanata, Okružni sud je presudom broj 015-0-Gž-07-000215 od 23. januara 2008. godine odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje Osnovnog suda broj 094-0-P-06-000217 od 6. marta 2007. godine. U obrazloženju je navedeno da, bez obzira na činjenicu što pravo apelanata na borački dodatak kao takvo nije propisano ranijim Zakonom o radnim odnosima, ni ranijim Opštim kolektivnim ugovorom, koji je bio u primjeni u vrijeme za sporni period, pravilan je pravni zaključak prvostepenog suda da se to pravo izvodi iz radnog odnosa, pošto se isplate boračkog dodatka vrše od strane poslodavca i akcesorno je pravo uz platu, te da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu na koji su se imale primijeniti odredbe Zakona o radu.
5. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000215 od 23. januara 2008. godine i rješenjem Osnovnog suda broj 094-0-P-06-000217 od 6. marta 2007. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo da ne budu diskriminisani iz člana II.4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, podnošenje tužbe radi zaštite prava iz radnog odnosa u Republici Srpskoj regulisano je Zakonom o radu, kojim je u odredbama iz člana 105. stav 2. propisano da radnik u cilju zaštite svojih prava može u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede, podnijeti tužbu za zaštitu svojih prava.
9. Naime, redovni sudovi sud utvrdili da je tužba apelanata podnesena radi naplate boračkog dodatka, te da je u konkretnom slučaju mjerodavan Zakon o radu. Okružni sud se pozvao na član 105. Zakona o radu kojim su određeni rokovi u kojim se ima podnijeti tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa.
10. Dakle, proizlazi da se osporenim odlukama Osnovnog i Okružnog suda, kojima je okončan predmetni postupak, nije odlučivalo o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, odnosno o naplati boračkog dodatka, već je utvrđeno da je tužba apelanata neblagovremena. Da bi se raspravljalo o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelanti su morali blagovremeno zatražiti sudsku zaštitu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluke Ustavnog suda br. AP 329/05 od
26. aprila 2005. godine i AP 1310/06 od 15. februara 2007. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović