Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-189/10 (H. H.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Protek roka
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-189/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 189/10, rješavajući apelaciju Hurije Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hurije Hodžić podnesena protiv presude Osnovnog suda u Tuzli, broj P-192/95 od 23. marta 1995. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hurije Hodžić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-09-001409 od 15. decembra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj P-
192/05 od 30. septembra 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Hurija Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Emir Kovačević, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-09-001409 od 15. decembra 2009. godine, rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-192/05 od 30. septembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-192/95 od 23. marta 1995. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-192/95 od 23. marta 1995. godine, razveden je brak između Selme Hodžića i apelantice.
3. Rješenjem Općinskog suda, broj P-192/05 od 30. septembra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-09-001409 od 15. decembra 2009. godine i odbijen je apelantičin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, odbačen je kao nedopušten apelantičin prijedlog za ponavljanje postupka okončanog pravosnažnom presudom Osnovnog suda.
4. Apelantica se žali da su joj pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» U odnosu na presudu Osnovnog suda, broj P-192/95 od 23. marta 1995. godine
6. Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati tačan datum kada je apelantici dostavljena presuda Osnovnog suda, broj P-192/95 od 23. marta 1995. godine, s obzirom na to da je Općinski sud 30. septembra 2009. godine donio odluku po apelantičinom zahtjevu za ponavljanje predmetnog postupka, pa se podrazumijeva da je navedenu presudu Osnovnog suda primila prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 18. januara 2010. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila presudu Osnovnog suda.
U odnosu na rješenje Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-09-001409 od 15. decembra 2009. godine i rješenje Općinskog suda, broj P-192/05 od 30. septembra 2009. godine
7. Apelantica se takođe žali na rješenje Općinskog suda, broj P-192/05 od 30. septembra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-09-001409 od 15. decembra 2009. godine, a kojim je odbačen njen prijedlog za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog presudom Osnovnog suda, broj P-192/95 od 23. marta 1995. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelantice u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne utvrđuje «osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Analogno iznesenom stavu u postupku povodom prijedloga za obnovu pravosnažno okončanog parničnog postupka se ne određuju građanska prava i obaveze apelanta. U ovom postupku odlučivalo se samo o tome da li će biti odobren ponovni postupak ili ne.
8. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o prijedlogu za ponavljanje postupka ne tiče odlučivanja o apelantičinim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za ponavljanje postupka. Stoga, postupak o odlučivanju o zahtjevu za ponavljanje postupka ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za ponavljanje postupka nije odlučivalo ni o pravu apelantice na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović