Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-235/08 (H. O.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica · čl. 45
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-235/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 235/08, rješavajući apelaciju Huseina Osmića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Osmića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-U-06-
000 168 od 13. novembra 2007. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II-03/1-41-55/06 od 10. februara 2006. godine i zaključka Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Gradačac broj 05-41-
3663/05 od 26. decembra 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Husein Osmić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Biberovog polja, Općina Gradačac, podnio je 18. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-U-06-000 168 od 13. novembra 2007. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-II-03/1-41-55/06 od 10. februara 2006. godine i zaključka Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Gradačac (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-
41-3663/05 od 26. decembra 2005. godine. Apelant je, također, zatražio da Ustavni sud utvrdi neustavnost člana 45. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica («Službene novine F BIH» br. 33/04 i 56/05 – u daljnjem tekstu: Zakon).
2. Zaključkom Službe broj 05-41-3663/05 od 26. decembra 2005. godine odbačen je apelantov zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida po osnovu oštećenja organizma nastalog usljed bolesti. U obrazloženju zaključka navedeno je da je uz zahtjev za priznanje statusa ratnog vojnog invalida priložena medicinska dokumentacija vezana za oboljenje kičme koja datira iz 2005. godine. S tim u vezi, Služba je navela da apelant ne posjeduje izvornu medicinsku dokumentaciju koja potiče iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga kako je propisano članom 43. stav 3. i članom 45. Zakona, te je odbila apelantov zahtjev.
3. Protiv navedenog zaključka apelant je izjavio žalbu Federalnom ministarstvu. Federalno ministarstvo je rješenjem broj UP-II-03/1-41-55/06 od 10. februara 2006. godine žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenje Federalno ministarstvo je navelo da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da u spis nije uložena izvorna medicinska dokumentacija te da bez takve dokumentacije Provstepena ljekarska komisija nije mogla utvrđivati da li je bolest kičme nastupila pod okolnostima iz člana 3. Zakona. S tim u vezi Federalno ministarstvo je navelo da nije bilo moguće utvrditi ni procenat invalidnosti apelanta po osnovu čl. 43, 45. i 46. Zakona. Imajući u vidu navedeno Federalno ministarstvo je odbilo apelantovu žalbu.
4. Protiv navedenog rješenja Federalnog ministarstva apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Osim toga, apelant je tužbom zatražio da Kantonalni sud, ukoliko ne prihvati šire tumačenje odredaba Zakona, zatraži ocjenu ustavnosti člana 45. Zakona. Kantonalni sud je presudom broj 003-0-U-06-000 168 od 13. novembra 2007. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je apelantov zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida odbijen zbog toga što apelant nije priložio izvornu medicinsku dokumentaciju koja potiče iz perioda službe u Oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga kako je propisano članom 43. stav 3. i članom 45. Zakona. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da apelant ne posjeduje odgovarajuću dokumentaciju propisanu Zakonom te je zaključio da aktima upravnih organa nisu povrijeđena prava apelanta.
5. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju, a s obzirom na stanje predmeta, nema mjesta za šire tumačenje odredaba člana 45. Zakona niti za traženje ocjene ustavnosti tih odredaba budući da apelant ne posjeduje nikakvu dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da oštećenje kičme potiče iz perioda službe u Oružanim snagama. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da se medicinska dokumentacija na koju se poziva apelant, a koja je nastala gotovo 10 godina nakon prestanka apelantove vojne službe, ne odnosi niti na jedno oštećenje organizma za koje je u Listi procenata vojnog invaliditeta u Pravilniku o utvrđivanju procenata vojnog invaliditeta predviđeno 20% ili više procenata vojnog invaliditeta. Kantonalni sud je, naime, naveo da prema pomenutoj Listi procenata vojnog invaliditeta niti lumboišialgija niti spondiloza (bolesti od kojih apelant boluje) nisu svrstani u oboljenja za koja je predviđen vojni invaliditet. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio činjenice, te s tim u vezi i pogrešno primjenio materijalno pravo i utvrdio da mu ne pripada pravo na priznanje statusa vojnog invalida. Apelant također smatra da je Kantonalni sud pogrešno primjenio procesno pravo jer je prekoračio svoja ovlaštenja budući da nije imao pravo utvrđivati činjenicu da je on invalid u procentu koji nije veći od 20%, a što je Kantonalni sud učinio. Osim toga, apelant smatra da je, kako njemu tako i velikom broju demobilisanih boraca, uskraćeno pravo na dokazivanje nastanka oboljenja u toku rata posebno što se pojedine bolesti dugo akumuliraju. Zbog toga apelant traži da Ustavni sud utvrdi da je član 45. Zakona neustavan i poništi taj član od dana donošenja odnosno 11. juna 2004. godine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. (...) 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (...)
15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom..
11. U konkretnom slučaju apelantova tužba je odbijena zbog toga što apelant nikada upravnim organima niti sudu u upravnom sporu nije dostavio originalnu medicinsku dokumentaciju kako je to propisano članom 45. Zakona. S tim u vezi upravni organi i sud nisu mogli odlučivati o meritumu apelantovog zahtjeva zbog formalnog nedostatka, iz čega proizlazi da apelant prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu nije iscrpio pravne lijekove na način kako je to propisano zakonom što bi bio preduvjet i za odlučivanje Ustavnog suda u konkretnom predmetu. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
12. U vezi apelatovog zahtjeva da Ustavni sud utvrdi neustavnost člana 45. Zakona, Ustavni sud podsjeća na svoju odluku broj AP 2994/09 (vidi odluka Ustavnog suda broj AP 2994/09 od 28. aprila 2010. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) u kojoj je, u dijelu koji se odnosio na utvrđivanje neustavnosti čl. 401. i 402. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, Ustavni sud ukazao da nema nadležnost da u apelacionom postupku razmatra da li neki zakon, odnosno opći akt, sam po sebi krši neka od ustavnih prava apelanata.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović