Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2472/09 (K. M.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Stanarsko pravo
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2472/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-2472/09, rješavajući apelaciju K. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija K. M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-
Rev-08-000507 od 5. maja 2009. godine, presude Kantonalnog suda Zenica, broj 004-0-Gž-07-001618 od 11. februara 2008. godine i presude Općinskog suda Zenica, broj 043-0-P-06-000044 od 25. maja 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. K. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 1. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-08-000507 od 5. maja 2009. godine, presude Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-
Gž-07-001618 od 11. februara 2008. godine i presude Općinskog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 043-0-P-06-000044 od 25. maja 2007. godine.
2. Općinski sud je presudom, broj 043-0-P-06-000044 od 25. maja 2007. godine, a koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-07-001618 od 11. februara 2008. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da mu Željezara Zenica d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati iznos od 55.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. novembra 2002. godine pa do isplate ili da mu preda u posjed oduzeti stan, koji je koristio na osnovu ranije zaključenog ugovora o korištenju, a isti je predao sadašnjem nosiocu stanarskog prava, uz obavezu naknade troškova parničnog postupka od strane tuženog.
3. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-07-001618 od 11. februara 2008. godine, koju je Vrhovni sud, presudom broj 070-0-Rev-08-000507 od 5. maja 2009. godine, odbio kao neosnovanu. U obrazloženju Vrhovni sud ističe da po osnovu odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (''Službene novine FBiH'', broj 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01 i 56/01), te s obzirom na to da je predmetni stan dodijeljen 9. novembra 1993. godine, tuženi nije mogao predvidjeti izmjenu navedenih zakonskih propisa na osnovu kojih je apelant morao vratiti dodijeljeni stan ranijem nosiocu stanarskog prava. Također sud ističe da ni po odredbi člana od 154. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (''Sl. list RBiH'', broj 2/92, 13/93, 13/94 i ''Sl. Novine FBiH'', broj 29/03), nije predviđena naknada štete osobama koje su koristile stan prijašnjeg korisnika, nego samo naknada eventualno izvršenog ulaganja u isti.
4. Apelant smatra da mu je na ovaj način povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. Ustavni sud naglašava da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i zabranjuje miješanje vlasti u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definirani stavom 2. ovog člana. Prije svega potrebno je utvrditi da li se u konkretnom predmetu pravo, za koje apelant navodi da je povrijeđeno, može podvesti pod zaštitu koju obezbjeđuje član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata, kako iznajmljen stan ili kuću, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj U- 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Općenito, dom je mjesto gdje je čovjek nastanjen i za koje ga vežu određene veze koje su dovoljno čvrste da bi ga mogao smatrati domom (vidi odluku Doma za ljudska prava, predmet broj CH/97/46, Kevešević protiv Federacije BiH).
11. Međutim, u konkretnom slučaju ne postoji nikakvo miješanje u pravo apelanta na mirno uživanje doma, jer je predmet apelacije pravo na sticanje stana, a ne miješanje u već stečeno pravo. Apelant pravo na dom nije ni stekao, već smatra da ima pravo da mu bude dodijeljen adekvatan stan s obzirom da mu je oduzet isti, dodijeljen na privremeno korištenje, koji bi tek trebao eventualno da postane njegov dom, obzirom da zbog gubitka prava na prethodni stan nema riješeno stambeno pitanje. Dakle, predmet apelacije je pravo na sticanje stana, a ne miješanje u već stečeno pravo. Evropski sud za ljudska prava smatra da «učinkovita zaštita poštivanja privatnog i porodičnog života ne može tražiti postojanje, u domaćem zakonu, pravne zaštite koja omogućava svakoj porodici da ima dom samo za sebe» (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Velosa Barreto protiv Portugala,od 21. novembra 1995. godine, A.334, str. 11-12). U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije nije primjenjiv, jer navedena odredba štiti postojeći dom, a ne dom koji tek treba da se stekne, pa samim tim apelant nije u mogućnosti tražiti zaštitu prava koja su zagarantovana navedenim odredbama, budući da one ne štite pravo na sticanje doma, pa je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović