Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2624/09 (S. G.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2624/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 2624/09, rješavajući apelaciju Save Guskića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Save Guskića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-
000 319 od 27. maja 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-002 039 od 16. januara 2009. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 077 0 P 07 000 397 od 6. oktobra 2008. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Savo Guskić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 12. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 319 od 27. maja 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-002 039 od 16. januara 2009. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077 0 P 07 000 397 od 6. oktobra 2008. godine.
2. Osnovni sud je presudom broj 077 0 P 07 000 397 od 6. oktobra 2008. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-002 039 od 16. januara 2009. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da su M.G. i B.G, pravni prednici apelanta, zaključili 1960. godine sa Poljoprivrednim dobrom «Saničani», pravnim prednikom tuženih Preduzeća za ribarstvo, Saničani AD iz Saničana (u daljenjem tekstu: prvotuženi) i Opštine Prijedor (u daljenjem tekstu: drugotužena), pravno valjan ugovor o zamjeni nekretnina, po kojem pravni prednici apelanta daju u zamjenu pravnom predniku prvotuženog nekretnine pobliže označene u dispozitivu presude, a dobijaju od pravnog prednika prvotuženog druge nekretnine, također, pobliže označene u dispozitivu presude, te da se utvrdi da je apelant na osnovu tog ugovora i rješenja o razvrgavanju zajednice nekretnina Opštinskog suda u Prijedoru broj R-443/81 od 16. oktobra 1981. godine stekao pravo svojine na spornim nekretninama sa dijelom 1/1, te da su tuženi to dužni priznati i trpiti da se apelant na osnovu ove presude uknjiži kao vlasnik u zemljišnim knjigama sa dijelom 1/1. Prvostepenom presudom je obavezan apelant da drugotuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM.
3. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-002 039 od 16. januara 2009. godine, koju je Vrhovni sud rješenjem broj 118-0-Rev-09-000 319 od 27. maja 2009. godine odbacio kao nedozvoljenu. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda je navedeno da je odredbom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 47/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, dok je članom 316. stav 2. ZPP-a predviđeno da se kao vrijednost spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Konstatujući da je u konkretnom slučaju apelant u tužbi označio vrijednost predmeta spora iznosom od 900,00 KM, Vrhovni sud je zaključio da navedena vrijednost predmeta spora ne prelazi cenzus iz člana 237. stav 2. ZPP-a. Takođe, ocijenio je da odlučivanje po reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. istog člana, pa je reviziju odbacio kao nedozvoljenu na osnovu člana 247. ZPP-a.
4. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Apelant je protiv presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-002 039 od 16. januara 2009. godine, izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 319 od 27. maja 2009. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-002 039 od 16. januara 2009. godine.
8. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu uručena presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-002 039 od 16. januara 2009. godine, budući da je rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 319, kojim je odlučeno o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv navedene presude Okružnog suda, doneseno 27. maja 2009. godine. Iz navedenog proizilazi da je presuda Okružnog suda apelantu morala biti uručena prije tog datuma. S obzirom na to da je apelacija je Ustavnom sudu podnesena 12. augusta 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio presudu Okružnog suda.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović