Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-292/10 (S. G.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 5
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-292/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15.06.2010, u predmetu broj AP-292/10, rješavajući apelaciju Smiljane Golijanin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smiljane Golijanin podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-07-000188 od 12. novembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda Sarajevo broj U: 870/04 od 14. marta 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/2-23-2526/04 od 13. septembra 2004. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 24-04/III-
23-P-396/02 od 11. augusta 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Smiljana Golijanin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zatpa Dušan Kalaba, advokat iz Sarajeva, podnijela je 21. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-07-000188 od 12. novembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U: 870/04 od 14. marta 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Mnistarstvo) broj 27/2-23-2526/04 od 13. septembra 2004. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 24-04/III-23-P-396/02 od 11. augusta 2004. godine.
2. Rješenjem Uprave broj 24-04/III-23-P-396/02 od 11. augusta 2004. godine odbačen je kao neblagovremen apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed stana pobliže označenog u osporenom rješenju. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je apelantica zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana podnijela 28. juna 2002. godine. Budući da je Uprava utvrdila da se radi o stanu koji je proglašen napuštenim, apelantica je, u skladu s odredbom člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovina (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 51/01, 56/01 i 12/02, u daljnjem tekstu: Zakon) bila dužna zahtjev podnijeti do 4. jula 1999. godine. Uprava je utvrdila da je apelantica zahtjev podnijela nakon proteka navedenog prekluzivnog roka zbog čega njenom zahtjevu nije bilo moguće udovoljiti.
3. Rješenjem Ministarstva broj 27/2-23-2526/04 od 13. septembra 2004. godine odbijena je žalba koju je apelantica izjavila protiv rješenja Uprave broj 24-04/III-23-P-396/02 od 11. augusta 2004. godine.
4. Presudom Kantonalnog suda broj U: 870/04 od 14. marta 2007. godine odbijena je tužba kojom je apelantica pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva broj 27/2-23-2526/04 od 13. septembra 2004. godine.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000188 od 12. novembra 2009. godine odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj U: 870/04 od 14. marta 2007. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da prilikom donošenja osporene presude Kantonalni sud nije povrijedio federalni zakon niti drugi federalni propis, odnosno da nije došlo do povrede pravila federalnog zakona, zbog čega apelanticinom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno.
6. Apelantica smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3. e), f) i k) i čl. II/4. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6., 8. i 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju apelantica je postupila suprotno odredbi o člana 5. stav 1. Zakona, odnosno podnijela je zahtjev po proteku prekluzivnog roka.
10. Dakle, upravni organi i redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti apelanticinog zahtjeva, nego je zahtjev za povrat stana odbačen iz formalnih razloga, budući da je podnesen po proteku prekluzivnog roka propisanog Zakonom.. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje apelanticinog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica ga je morala podnijeti blagovremeno, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpila pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine).
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović