Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-329/10 (Z. H. i A. H.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-329/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 329/10, rješavajući apelaciju Zarife Harbaš i Adila Handukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zarife Harbaš i Adila Handukića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-08-001409 od 3. novembra 2009. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj GŽ-869/04 od 27. maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Bihaću, broj P-348/02 od 8. decembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Zarifa Harbaš i Adil Handukić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bihaća, koje zastupa Emira Imširević, advokat iz Bihaća, podnijeli su 25. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-08-001409 od 3. novembra 2009. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj GŽ-869/04 od 27. maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-

348/02 od 8. decembra 2003. godine. Zastupnik apelanta je 1. februara 2010. godine dopunila apelaciju.

2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanata i drugih tužitelja protiv tuženih Federacije Bosne i Hercegovine – za Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata i Unsko-sanskog kantona Bihać – za Ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, radi isplate neisplaćenih naknada za invalidnine, Općinski sud je donio presudu, broj P-348/02 od 8. decembra 2003. godine, kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev. Stavom drugim izreke presude apelanti i drugi tužitelji su oslobođeni plaćanja troškova postupka po osnovu sudske takse, a u ostalom dijelu je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove koje je imala u parnici.

3. Rješenjem Kantonalnog suda, broj GŽ-869/04 od 27. maja 2008. godine, ukinuta je prvostepena presuda u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen te je tužba apelanata i ostalih tužitelja odbačena. Stavom drugim i trećim izreke rješenja žalba je u dijelu u kojem su apelanti i drugi tužitelji oslobođeni plaćanja troškova po osnovu sudske takse odbačena, dok je u dijelu u kojem je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o potraživanjima za isplate naknada: invalidnine i usklađivanje sa rastom troškova života. Kantonalni sud je dalje naveo da prema odredbama čl. 1, 19, 38. i 39. Zakona o pravima branilaca i njihovih porodica ("Službene novine FBiH" br. 33/04, 56/05 i 70/07), sudovi nisu nadležni odlučivati o potraživanjima apelanata i drugih tužitelja, koja su u nadležnosti organa uprave.

4. Ustavni sud je apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv rješenja Kantonalnog suda, broj GŽ-

869/04 od 27. maja 2008. godine odlukom, broj AP 2126/08 od 14. oktobra 2008. godine, odbacio kao preuranjenu, jer je u momentu odlučivanja Ustavnog suda postupak o reviziji bio još uvijek u toku

5. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-08-001409 od 3. novembra 2009. godine, odbačena je revizija apelanata izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda. U obrazloženju rješenja je navedeno da kako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne odluke ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, revizija nije dopuštena, te da po ocjeni Vrhovnog suda, za dopuštenost revizije nisu ispunjene ni zakonske pretpostavke iz člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06).

6. Apelanti navode da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti traže naknadu nematerijalne štete u visini od po 2.450,00 KM.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je rješenjem, broj 070-0-Rev-08-001409 od 3. novembra 2009. godine, odbacio reviziju apelanta izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda, broj GŽ-869/04 od 27. maja 2008. godine. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju rješenje Kantonalnog suda, broj GŽ-869/04 od 27. maja 2008. godine, protiv kojeg su apelanti podnijeli apelaciju Ustavnom sudu 14. jula 2008. godine, odnosno u roku za podnošenje apelacije predviđenim članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud je navedenu apelaciju odlukom, broj AP 2126/08 od 14. oktobra 2008. godine, odbacio kao preuranjenu, jer je u momentu odlučivanja Ustavnog suda postupak o reviziji bio još uvijek u toku, a apelantima je data mogućnost da nakon donošenja odluke o reviziji ponovo podnesu apelaciju. Nakon toga, apelanti su 25. januara 2010. godine podnijeli novu apelaciju Ustavnom sudu koja je registrovana pod brojem AP 329/10. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je konačna odluka u predmetnom slučaju rješenje Kantonalnog suda, broj GŽ-869/04 od 27. maja 2008. godine, doneseno povodom žalbe protiv prvostepene presude.

10. Dakle, u konkretnom slučaju apelanti se žale na odluke redovnih sudova, kojim je njihova tužba odbačena, jer je utvrđeno da sudovi nisu nadležni za rješavanje pitanja isplate invalidnina i usklađivanja sa rastom troškova života.

11. Ustavni sud je, u predmetu AP-1357/08, već odlučivao o istim činjeničnim i pravim pitanjima i donio je odluku u kojoj je zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu odbacio apelacije podnesene iz istih razloga kao i u predmetnom slučaju. Ustavni sud se, stoga, umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, poziva na obrazloženje i razloge date u odluci broj AP-1357/08 od 26. februara 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba).

12. Obrazloženje navedeno u odluci Ustavnog suda broj AP-1357/08 od 26. februara 2009. godine u cijelosti se odnosi i na ovu odluku. U citiranoj odluci je zaključeno da apelanti podnošenjem tužbe stvarno nenadležnom organu nisu djelotvorno iscrpili pravne lijekove, jer njihove tužbe nisu ispunjavale formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da za meritorno razmatranje predmetne apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U odnosu na zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopuštena zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, to apelantima ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović