Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3566/09 (I. H.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Državljanstvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3566/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-3566/09, rješavajući apelaciju Izeta Hajradinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izeta Hajradinovića podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercgovine, broj U-398/07 od 17. augusta 2009. godine i rješenja Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana, broj UP-01-07-1319-2-1/06 od 29. marta 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Izet Hajradinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. novembra 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj U-398/07 od 17. augusta 2009. godine i rješenja Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana (u daljnjem tekstu: Državna komisija), broj UP-01-07-1319-2-1/06 od 29. marta 2007. godine.

2. Rješenjem Državne komisije, broj UP-01-07-1319-2-1/06 od 29. marta 2007. godine, oduzeto je državljanstvo apelantu stečeno rješenjem Ministarstva pravde i opće uprave BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 03-204-2005/96 od 21. augusta 1996. godine. Državna komisija je uvidom u Zakon o državljanstvu BiH (''Službeni list RBiH'', broj 18/92, 11/93, 37/93 i 26/96) koji je bio na snazi u momentu donošenja predmetnog rješenja utvrdila da odredba člana 8.a Zakona o državljanstvu na kojoj se i temelji rješenje od 21. augusta 1996. godine, nije pravno valjana, s obzirom da je ta odredba brisana članom 5. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o državljanstvu R BiH (''Službeni list R BiH'', broj 26/96 od 19. augusta 1996. godine), a koji je stupio na snagu narednog dana od dana objavljivanja, te je iz prethodno navedenog Državna komisija konstatovala da odredba člana 8.a u trenutku donošenja rješenja nije ni postojala, te se prema tome ni rješenje Ministarstva, broj 03-204-

2005/96 od 21. augusta 1996. godine, nije moglo zasnovati na istoj.

3. Protiv rješenja Državne komisije, broj UP-01-07-1319-2-1/06 od 29. marta 2007. godine, apelant je 25. aprila 2007. godine, podnio tužbu Sudu BiH, koji je presudom broj U-398/07 od 17. augusta 2009. godine, odbio kao neosnovanu. U obrazloženju se navodi da u Knjizi protokola Ministarstva nije uopšte zaveden zahtjev aplanta za prijem u državljanstvo BiH, kao ni članova njegove porodice, niti je doneseno rješenje o prijemu u državljanstvo BiH sa datumom 21. augusta 1996. godine. Također se u obrazloženju navodi da apelant od momenta sticanja državljanstva, odnosno 21. augusta 1996. godine, do momenta njegovog oduzimanja nije podnio zahtjev za izdavanje lične karte, a na što je bio obavezan, niti se odazvao na javni poziv Državne komisije, koji ima svrhu ostvarivanja stvarne veze naturaliziranih građana BiH sa BiH. Iz svega prethodno navedenog proizilazi da je Državna komisija donijela pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku kada je rješenjem, broj UP-01-07-1319-2-1/06 od 29. marta 2007. godine, oduzela apelantu državljanstvo.

4. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

6. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom slučaju apelant prvenstveno žali na navodne povrede ljudskih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku u kojem mu je oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud podsjeća da odlučivanje o davanju državljanstva spada u djelokrug javno pravnih ovlašćenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije. Ovo pitanje u Bosni i Hercegovine regulisano je Zakonom o državljanstvu Bosne i Hercegovine. Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu izričito stoji na stanovištu da, uopšte pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protejeran iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela nije pravo koje je garanatirano odredbama Evropske konvencije čak niti za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom putem akata javne uprave iz čega slijedi da pojam «građanska prava» u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ne uključuje niti jedno takvo pravo i prema tome niti odluka kojom se dozvoljava ili odbija ulazak, kao ni postupak u kome je ta odluka donesena nisu supsumirani odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968)).

8. Isto tako, u Odluci Evropskog suda za ljudska prava P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva stoji da «Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti dozvoljeno da ostane u zemlji ili da mu to bude uskraćeno je diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije». Komisija dalje utvrđuje da zahtjevi za odobrenje boravka spadaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan sa odredbama Konvencije» (vidi presudu P protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2).

9. Prema tome, pravo stranca da se primi u državljanstvo, odnosno da mu se oduzme državljanstvo u određenoj zemlji, prema stavovima Evropskog suda za ljudska prava, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja oduzela pravo na državljanstvo stranoj osobi iz razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Prema tome, mada takva odluka može imati određenog uticaja na građanska prava i obaveze apelanta, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).

10. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. S obzirom da je Ustavni sud zaključio da predmetni postupak spada u djelokrug javno pravnih ovlašćenja države koji je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije, slijedi da se apelantovi navodi da je u tom postupku povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine moraju takođe, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Apelant se žali i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

13. Imajući u vidu da je u apelanticinom slučaju Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ovim pravom, a budući da se radi o akcesornom pravu, takođe ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3566/09 (I. H.) | Sudska praksa | Aktio