Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3871/09 (S. K.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Ponavljanje postupka
- Nenadležnost za odlučivanje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 31
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3871/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 3871/09, rješavajući apelaciju Safeta Kalesića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 1.i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Kalesića podnesena protiv obavijesti Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 8904 od 18. novembra 2009. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Kalesića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Kvl.-
09-000012 od 18. januara 2010. godine i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 003-0Kž-07-000263-8 od 5. novembra 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Safet Kalesić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 8. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kvl.-09-000012 od 18. januara 2010. godine, obavijesti Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV BiH) broj 8904 od 18. novembra 2009. i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000263-8 od 5. novembra 2007. godine. Apelant je 22. februara 2010. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-K-06-000 002 od 5. aprila 2006. godine koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000304 od 29. juna 2006. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 3. u vezi sa stavom 1. i člana 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 35/03, 37/03, 56/03 i 15/05). Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina.
3. Prema stanju spisa apelant je 12. decembra 2006. godine Kantonalnom sudu podnio zahtjev za ponavljanje pravomoćno okončanog krivičnog postupka. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Kvl-07-000002 od 18. septembra 2007. godine koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000263-8 od 5. novembra 2007. godine apelantov zahtjev je odbijen kao neosnovan. Nakon toga, a prema stanju spisa, apelant je u više navrata pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom bezuspješno pokušavao obnoviti postupak i to 4. aprila 2008. godine , 19. maja 2008. godine, 17. juna 2008. godine, 25. juna 2008. godine, 3. jula 2008. godine i 11. septembra 2008. godine. Navedene zahtjeve Kantonalni sud je odbacio svojim rješenjem broj 003-0-Kvl-08-000008 od 9. aprila 2009. godine, a koje je postalo pravomoćno rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-09-
000500 od 24. decembra 2009. godine.
4. Aktom VSTV BiH broj 8904 od 18. novembra 2009. godine apelant je informisan da se povodom pritužbe apelanta zavedene pod brojem UDT-3267/06 neće provoditi daljnja istraživanja te da Ured disciplinskog tužioca VSTVBiH nema mandat da vrši kontrolu pravilnosti i zakonitost sudskih odluka.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Kvl.-09-000012 od 18. januara 2010. godine odbačen je kao nedopušten još jedan zahtjev apelanta za ponavljanje pravomoćno okončanog krivičnog postupka po presudi Kantonalnog suda broj 003-0-K-06-00002 od 5. aprila 2006. godine, a koja je postala pravomoćna presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000304 od 29. juna 2006. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant nije pružio niti jedan novi dokaz odnosno činjenicu kojom bi opravdao zahtjev za ponavljanje postupka pa je sud odlučio kao u izreci rješenja.
6. Apelant ističe da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač.1., 4.i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 1. i 9.. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (1) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Dopustivost u odnosu na obavijest VSTV broj 8904 od 18. novembra 2009. godine
1. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI.3 (b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» . U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da nije nadležan da odlučuje o apelaciji koja je izjavljena protiv obavijesti VSTV BiH broj 8904 od 18. novembra 2009. godine, jer navedena obavijest nema svojstvo presude, bar ne u onoj mjeri da ju je donio «bilo koji sud u Bosni i Hercegovini», odnosno nema svojstvo odluke u smislu člana 16.stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Dopustivost u odnosu na rješenje Kantonalnog suda broj 003-0-Kvl.-09-000012 od 18. januara 2010. godine i rješenje Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000263-8 od 5. novembra 2007. godine
8. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenljivost člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti da li se u postupku donošenja osporenih odluka odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da su u predmetnim postupcima odbijeni kao neosnovani apelantovi zahtjevi za ponavljanje krivičnog postupka okončanog presudom Kantonalnog suda broj 003-0-K-06-000002 od 5. aprila 2006. godine koja je postala pravomoćna presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-
000304 od 29. juna 2006. godine. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju praksu prema kojoj postupak po zahtjevu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-563/05 od 28. juna 2005. godine). Iz navedenog proizilazi da se u postupku koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Kvl.-09-000012 od 18. januara 2010. godine, nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima u smislu člana 6 Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni, zakonski uslovi za ponavljanje krivičnog postupka okončanog presudom Kantonalnog suda broj 003-0-K-06-00002 od 5. aprila 2006. godine odnosno presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-
06-000304 od 29. juna 2006. godine. Nadalje slijedi da se u predmetnom postupku nije odlučivalo niti o apelantovim pravu na život iz člana II3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije ni o njegovom pravu na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) i člana 9. Evropske konvencije, a niti o apelantovom pravu na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 1.i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović