Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-424/08 (M. M.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Testament
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-424/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 424/08, rješavajući apelaciju Mevlide Mujdanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mevlide Mujdanović podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-07-000422 od 26. decembra 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mevlida Mujdanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčko Distrikta, koju zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnijela je 4. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) 097-0-Gž-07-000422 od 26. decembra 2007. godine.
2. Osnovni sud Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je 21. juna 2007. godine donio presudu broj P-400/2000-I kojom je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se utvrdi da je pravni sljednik umrle H.H (u daljnjem tekstu: testator), a u momentu smrti testatora 8. juna 2000. godine stekla pravo vlasništva i to na nekretninama pobliže označenim u dispozitivu navedene preseude, a što su B.H, A.H, E.D, H.H. i M.T. (u daljnjem tekstu: tuženi) dužni priznati, a trećetužena E.D. i petotuženi M.T., dužni trpjeti da se apelantica upiše sa pravom posjeda i vlasništva na spornim nekretninama sve sa dijelom 1/1 u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom II dispozitiva presude odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili poništenje testamenta sačinjenog 23. decembra 1999. godine kojim je testator apelantici ostavila nekretnine pobliže označene u dispozitivu navedene presude. Stavom III dispozitiva presude tuženi su obavezani apelantici nadoknaditi troškove parničnog postupka.
3. Odlučujući o žalbama tuženih protiv presude Osnovnog suda broj P-400/2000-I od 21. juna 2007. godine Apelacioni sud je donio presudu broj 097-0-Gž-07-000422 od 26. decembra 2007. godine kojom je uvažio žalbe tuženih, osporenu presudu preinačio tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Stavom II dispozitiva presude usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženih. Stavom III dispozitiva presude apelantica je obavezana tuženim naknaditi troškove parničnog postupka.U postupku Apelacioni sud je utvrdio da je pismeni testament pred svjedocima od 23. decembra 1999. godine na kojem je prstoznak testatora, sačinjen suprotno odredbi člana 67. preuzetog Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SR BiH», broj 7/80), jer takav testament može sačiniti samo testator, koji zna da čita i piše, a u testamentu je navedeno da je testator nepismena osoba. Takođe, Apelacioni sud je naglasio da je provstepeni sud pogrešno zaključio da su tuženima istekli rokovi za podnošenje tužbe do 24. decembra 2000. godine, jer testament nije proglašen 23. novembra 1999. godine, nego je toga dana sačinjen, a proglašen je 14. oktobra 2003. godine, iako se za to nisu bili stekli zakonski uslovi, jer tuženi nisu uredno pozvani na to ročište i zato nisu ni znaili za proglašenje navedenog testamenta, a što su tuženi od 1-4 isticali tokom cijelog postupka. S obzirom na navedeno Apelacioni sud je utvrdio da je Osnovni sud navedenim radnjama prekršio član 80. stav 2. Zakona o nasljeđivanju koji predviđa da rok od jedne godine ne može početi da teče prije proglašenja testamenta, a što podrazumijeva da je proglašenje testamenta izvršeno na zakonit način, što u konkretnom predmetu nije učinjeno. Kako je ipak izvršeno proglašenje takvog testamenta Apelacioni sud je zaključio da je osnovan protivtužbeni zahtjev tuženih za njegovo poništenje.
4. Apelantica tvrdi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
6. Apelantica smatra da joj je presudom Apelacionog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu apelanticinih navoda o povredi njenog prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).
7. U konkretnom slučaju apelantica je u parničnom postupku tražila da sud utvrdi da je ona pravni sljednik testatora, te da je momentom smrti testatora stekla pravo vlasništva na spornim nekretninama, odnosno da sud utvrdi da apelantica, kao nasljednik, ispunjava uvjete za stjecanje prava na predmetnoj imovini.
8. S obzirom da u konkretnom slučaju apelantica nije pred redovnim sudovima dokazala da je pismeni testament pred svjedocima od 23. decembra 1999. godine na kojem je prstoznak testatora, sačinjen u skladu sa odredbom člana 67. preuzetog Zakona o nasljeđivanju, Ustavni sud nalazi da uvjerenje apelanatice da će uspjeti sa ovakvim zahtjevom, iako je on suprotan zakonskim odredbama, ne predstavlja ni postojeću imovinu, niti «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh i da mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije pokazala da ima «ostvarivo potraživanje» koje bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi već citiranu odluku Gratzinger, stav 74 i Ustavni sud, odluka broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine), zbog čega njegovi navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović