Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-432/10 (A.H.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-432/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 432/10, rješavajući apelaciju A.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.H. podnesena protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik, broj 06 0 U 001617 09 U od 9. decembra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. A.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Jakša Mitrović, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 06 0 U 001617 09 U od 9. decembra 2009. godine. Apelant je 23. februara 2010. godine podnio prijedlog za izdavanje privremene mjere, bliže preciziran u dopisu, s obzirom na hitnost postupka: «jer se radi o poljoprivrednoj proizvodnji koja ne trpi odlaganje». Zastupnik apelanta je 4. maja 2010. godine dostavio punomoć za zastupanje apelanta.
2. Zaključkom Kantonalnog inspektora poljoprivrede Ministarstva šumarstva, poljoprivrede i vodoprivrede Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Inspektor), broj 06-24-17/09 od 28. januara 2009. godine, odbačen je apelantov zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka.
3. Rješenjem Federalne uprave za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava), broj UP-II-05-12-24-41/09 od 28. juna 2009. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv zaključka Inspektora.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj 06 0 U 001617 09 U od 9. decembra 2009. godine, odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Federalne uprave. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da i prema ocjeni ovog suda apelantov zahtjev ne spada u nadležnost odlučivanja Inspektora. Kantonalni sud je naveo da odnos koji apelant ima sa I.B. predstavlja ugovorni odnos između stranaka, te je za njihove eventualne sporove nadležan da rješava parnični sud, a ne organ uprave. Stoga je Kantonalni sud ocijenio da su pravilno zaključili organi uprave da nisu nadležni da odlučuju po navedenom apelantovom zahtjevu i da se nisu stekli uslovi da Inspektor izda zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv I.B., jer njegov odnos sa apelantom predstavlja građansko pravni odnos koji se ne rješava u upravnom postupku.
5. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo iz člana 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na naknadu za pogrešnu presudu iz člana 3. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant traži naknadu štete i troškova postupka.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelant je podnio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka Inspekciji, koja je taj zahtjev odbacila, te je i Federalna uprava odbila apelantovu žalbu protiv zaključka Inspekcije. Apelant je zatim pokrenuo upravni spor protiv rješenja Federalne uprave, te je Kantonalni sud donio presudu, broj 06 0 U 001617 09 U od 9. decembra 2009. godine, kojom je odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju presudu Kantonalni sud je naveo da su pravilno zaključili organi uprave da nisu nadležni da odlučuju po navedenom apelantovom zahtjevu, jer ne spada u nadležnost odlučivanja Inspektora. Kantonalni sud je istaknuo da odnos koji apelant ima sa I.B. predstavlja ugovorni odnos između stranaka, te je za njihove eventualne sporove nadležan parnični sud, a ne organ uprave.
9. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
10. Na osnovu navedenog, proizlazi da se u okolnostima ovog slučaja apelantov zahtjev odnosio na pravna i procesna pitanja koja nisu mogla biti raspravljena u upravnom postupku zbog čega apelant nije došao d okonačne odluke o meritumu svog zahtjeva. U takvoj situaciji, apelant se morao obratiti nadležnom sudu ili opravdati nemogućnost obraćanja stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
13. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopuštena zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, to apelantu ne pripada pravo na naknadu štete. Osim toga, u vezi sa traženjem apelanta da mu Ustavni sud isplati troškove postupka, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove postupka, te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelanta.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović