Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-525/10 (D. S.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

  • Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-525/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-525/10, rješavajući apelaciju Dejana Stanojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dejana Stanojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-08-000 709 od 26. novembra 2009. godine, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Dejan Stanojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kožuha kod Doboja, koga zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnio je 8. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 709 od 26. novembra 2009. godine. Apelant je 29. aprila 2010. godine dopunio apelaciju i zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio od izvršenja Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 709 od 26. novembra 2009. godine „ u pogledu da apelantu prestane radni odnos po Rješenju Direktora policije Republike Srpske br. 04/2-126-6 od 15. februara 2010. godine“.

2. Iz dokumentacije iz spisa predmeta proizilazi da rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Centar javne bezbjednosti Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 05/2-126-228 od 22. aprila 2003. godine, potvrđenim rješenjem tuženog isti broj od 23. maja 2003. godine, apelantu prestao radni odnos kod tuženog zbog neizdavanja certifikata za vršenje policijske dužnosti od strane komesara IPTF-a.

3. Apelant je pokrenuo parnični postupak pred Osnovni sudom u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi poništenja rješenja tuženog br. 05/2-126-228 od 22. aprila 2003. godine i 23. maja 2003. godine, te vraćanja na posao.

4. Osnovni sud je Presudom broj 085-0-P-06-000-579 od 25. juna 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 527 od 14. maja 2008. godine, usvojio apelantov tužbeni zahtjev i poništio kao nezakonita osporena rješenja tuženog, pa ga je, shodno tome, obavezao da apelanta vrati na posao i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa, u roku od 15 dana od donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.061,00 KM, dok je odbio višak apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

5. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant radio kod tuženog na radnom mjestu policajca, te da je rješenjem tuženog od 5. decembra 2002. godine privremeno udaljen sa posla do okončanja krivičnog postupka pred Osnovnim sudom u predmetu broj K-74/02. Nadalje, utvrđeno je da je u predmetnom krivičnom postupku donesena pravosnažna presuda Osnovnog suda broj K-74/02 od 8. aprila 2002. godine, kojom je apelant oglašen krivim za krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja i izrečena mu je uslovna osuda, a koja je kasnije brisana na osnovu rješenja Osnovnog suda. Zatim, utvrđeno je da je aktom komesara IPTF-a od 5. novembra 2002. godine apelant obaviješten da nije podoban za certifikaciju jer se nalazi pod istragom i da će certifikacija zavisiti od ishoda slučaja, te da je nakon pravosnažno okončanog krivičnog postupka apelant podnio zahtjev za ponovno razmatranje odluke o certifikaciji, ali da je aktom komesara IPTF-a od 16. decembra 2002. godine, obaviješten da njegova ranija odluka ostaje nepromijenjena. Pored toga, utvrđeno je da je apelant izjavio prigovor protiv rješenja o udaljenju sa posla, koji je tuženi usvojio svojim rješenjem od 5. februara 2003. godine i poništio to rješenje, ali da je nakon toga tuženi donio osporeno rješenje o prestanku radnog odnosa.

6. Iz navedenog, sud je zaključio da su odluke Komesara IPTF-a od 5. novembra 2002. godine i 16. decembra 2002. godine privremene, odnosno da ne predstavljaju konačne odluke. U skladu sa tim, ocijenio je da je tuženi rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu, te rješenje o odbijanju njegovog prigovora protiv rješenja o prestanku radnog odnosa pogrešno zasnovao na pomenutim odlukama komesara IPTF-a, umjesto da je nakon isteka uslova i razloga zbog kojih apelantu nije dodjeljen certifikat za rad, proveo postupak i donio konačnu odluku o certifikaciji u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 18/99) i Pravilnikom o certifikaciji radnika i decertifikaciji ovlaštenih lica Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravilnik), koji je stupio na snagu 9. aprila 2003. godine i koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu. Shodno navedenom, Sud je zaključio da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu nezakonito, jer je zasnovano na odredbi člana 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima, koja se, u smislu stava 1. istog člana, odnosi na prestanak radnog odnosa kao posljedicu oduzimanja certifikata za rad i pretpostavlja postojanje odluke o udaljenju kao i odluke o decertifikaciji u skladu sa navedenim zakonom, a da je u konkretnom slučaju u vrijeme donošenja spornog rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu rješenje o udaljenju s posla bilo poništeno, te da konačna odluka o decertifikaciji nije ni postojala.

7. Okružni sud je, u svojoj presudi, između ostalog, konstatovao da je u žalbi neosnovano ukazano da Pravilnikom nije predviđena mogućnost revizije odluka komesara IPTF-a, s obzirom da je odredbom člana 5. tog Pravilnika propisano da će Komisija iz člana 4. Pravilnika okončati postupak certifikacije radnika koji je započela UNMIBH/IPTF u skladu sa navedenim Pravilnikom i principima

IPTF-a.

8. Tuženi je izjavio reviziju protiv Presude Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 527 od 14. maja 2008. godine, koju je Vrhovni sud uvažio Presudom broj 118-0-Rev-08-000 709 od 26. novembra 2009. godine, te je preinačio osporenu presudu tako što je uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu na taj način što je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

9. Vrhovni sud je konstatovao da su nižestepene presude rezulatat pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, naveo je da je u skladu sa Aneksom XI Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, tužena prihvatila Okvirni sporazum o restruktuiranju, reformi i demokratizaciji policije (u daljnjem tekstu: Sporazum), prema kojem je oduzimanje privremenog ovlaštenja i diskvalifikacija pripadnika Agencije za sprovođenje zakona u BiH u nadležnosti Međunarodnih policijskih snaga odnosno IPTF-a. To znači da da uslove i pravila za dobijanje odnosno gubitak certifikata utvrđuje i sprovodi IPTF, a ne domaće zakonodavstvo i domaći organi, i da stoga odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, kao ni drugim domaćim zakonima, nisu propisani uslovi ni način dobijanja odnosno oduzimanja certifikata radnicima policije, te da organi tuženog ni sudovi nisu ovlašteni da cijene zakonitost odluka IPTF-a, kao i da su članom 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima, samo prihvaćena pravila IPTF-a o dobijanju odnosno oduzimanju certifikata radnicima policije kao sastavni dio domaćeg pravnog sistema. Nadalje, Sud je konstatovao da je komesar EUPM-a (koja je nastavila misiju IPTF-a), aktom od 17. marta 2003. godine obavijestio direktora policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske da se proces certifikacije smatra završenim, a odluke IPTF-a smatraju konačnim i obavezujućim, a da EUPM neće vršiti revizije odluka donesenih od strane IPTF-a. Takođe, ocijenio je da sadržaja akata komesara IPTF-a od 5. novembra i 16. decembra 2002. godine jasno proizilazi da apelantu nije dodijeljen certifikat za rad i da mu je zbog toga oduzeto ovlaštenje za vršenje policijskih dužnosti. Shodno navedenom, Vrhovni sud je konstatovao da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da u momentu donošenja spornog rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu nije postojala konačna odluka o decertifikaciji, s obzirom da akt komesara IPTF-a od 16. decembra 2002. godine ima karakter konačnog akta o nedodjeljivanju certifikata apelantu. Prema tome, istakavši da je dobijanje certifikata uslov za rad radnika policije, Vrhovni sud je zaključio da je ostvaren je osnov za prestanak radnog odnosa apelantu prema članu 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima, jer je nedobijanje certifikata imalo za posljedicu prestanak radnog odnosa apelantu po sili zakona, a osporena rješenja tužene kojim mu je utvrđen prestanak radnog odnosa imaju deklarativni karakter. Pored toga, ocijenio je da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je u skladu sa članom 5. Pravilnika predviđena mogućnost revizije odluka komesara IPTF-a, jer iz sadržaja akata komesara IPTF-a o nedodjeljivanju certifikata apelantu i spomenutog akta EUPM-a od 17. marta 2003. godine, proizilazi da je postupak certifikacije apelanta okončan konačnom odlukom Komesara IPTF-a od 16. decembra 2002. godine, a koja ne može biti predmet preispitivanja u postupku pred Komisijom iz člana 4. Pravilnika, zato što se primjenom člana 5. Pravilnika ne mogu preispitivati ranije donesene odluke IPTF-a o dodjeljivanju ili nedodjeljivanju certifikata za rad u policiji.

10. Apelant se žali da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana 6. stav 1. i člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te prava iz člana 23. Opšte deklaracije o pravima čovjeka, kao i pravo iz člana 14. tačka 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Takođe, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravom na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana člana 8. Evropske konvencije.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;

12. U konkretnom slučaju apelant se žali na Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 709 od 26. novembra 2009. godine, koja je donesena na osnovu akata komesara IPTF-a od 5. novembra i od 16. decembra 2002. godine, donesenih u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, te smatra da su mu tom odlukom povrijeđena ustavna prava i prava iz drugih međunarodnih instrumenata o ljudskim pravima. U vezi sa tim, Ustavni sud sud podsjeća da je je u predmetu AP-496/09 odlučivao o istom pravnom pitanju i donio odluku kojom je apelaciju podnesenu protiv odluka redovnih sudova donesenih na temelju akta komesara IPTF-a odbacio kao ratione personae inkopaktibilnu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, zaključivši da Bosna i Hercegovina nema odgovornost za odluku komesara IPTF-a, koju je donio u procesu certifikacije u skladu sa svojim ovlaštenjima iz Sporazuma, koji je 9. decembra 1998. godine potpisan između legalnih predstavnika Republike Srpske i predstavnika Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini.

13. Razlozi navedeni u odluci AP-496/09 od 11. februara 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba ) u cjelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija ratione personae inkopaktibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-525/10 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio