Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-672/10 (H. D.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-672/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-672/10, rješavajući apelaciju Hamdije Dolovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamdije Dolovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 000203 09 Uvp od 28. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 000203 08 U od 9. jula 2009. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-P 383/08 od 16. oktobra 2008. godine i Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Istočno Sarajevo broj 18.03/3-5-206/07 od 17. septembra 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamdija Dolović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, dostavio je 16. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Republike Srpske protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 000203 09 Uvp od 28. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 000203 08 U od 9. jula 2009. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-P 383/08 od 16. oktobra 2008. godine i Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 18.03/3-5-206/07 od 17. septembra 2008. godine. Ustavni sud Republike Srpske je 18. februara 2010. godine dostavio predmetnu apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) kao nadležnom sudu, koji je tu apelaciju registrovao pod brojem AP-672/10.
2. Odlučujući u ponovnom postupku, Odsjek je donio Zaključak broj 18.03/3-5-206/07 od 17. septembra 2008. godine, potvrđen Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-P 383/08 od 16. oktobra 2008. godine, kojim je odbacio kao neblagovremen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana pobliže opisanog u dispozitivu tog zaključka.
3. U upravnom postupku je utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za povrat predmetnog stana 7. novembra 2007. godine, odnosno nakon proteka roka propisanog članom 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ( ''Službeni glasnik Republike Srpske'', broj 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02, 39/03 i 96/03-u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). U odnosu na apelantove tvrdnje da je zahtjev za povrat stana podnio u zakonskom roku, odnosno 12. juna 1999. godine, a koje je pokušao potkrijepiti potvrdom o prijemu pošiljke pošte Čačak, Republika Srbija, sa datumom 12. junom 1999. godine, prijemni broj 1142, masa 0,08, poštarina 2,20 DM, u kojoj je kao primalac označeno „Ministarstvo stambenih poslova, Služba za povrat stana, opština Pale-Pale Koran“, kao i kopijom potvrde, rađene u rukopisu, a u čijem potpisu stoji „up.post.“ sa nečitkim potpisom i ovjera žigom na kojem je ispisano „Čačak, 12.06.99.14,32104“, proveden je dokazni postupak, te je utvrđeno da predmetna potvrda nije vjerodostojna. Naime, konstatovano je da je ta potvrda urađena na obrascu koji se koristi u Republici Srpskoj, a ne na obrascu koji se koristi u Republici Srbiji, te da je poštarina označena u njemačkim markama, iako je dinar službena valuta u Republici Srbiji. Shodno tome, od pošte Čačak je zatraženo da dâ svoje mišljenje o vjerodostojnosti predmetne potvrde. U odgovoru koji je Pošta Čačak dostavila Odsjeku, navedeno je da logotip na potvrdi pošiljke u Srbiji nikada nije bio kao u priloženom, te je primjećeno da je potvrda pisana ijekavskim dijalektom, iako se u Srbiji koristi ekavski dijalekt, zatim da žig nije istovjetan sa žigom prijema pošte 32104, kao i da se potpis vidno ne slaže sa potpisom tadašnjeg upravnika pošte, zbog čega je izražena ozbiljna sumnja da se radi o falsifikatu. Shodno tome, zaključeno je da je navedena potvrda nije valjan dokaz kojim bi apelant dokazao blagovremenost svog zahtjeva za povrat predmetnog stana.
4. Apelant je podnio tužbu protiv Rješenja Ministarstva broj 18.05/2-P 383/08 od 16. oktobra 2008. godine, koju je Okružni sud odbio kao neosnovanu Presudom broj 14 0 U 000203 08 U od 9. jula 2009. godine.
5. Rješavanjući apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 14 0 U 000203 08 U od 9. jula 2009. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 14 0 U 000203 09 Uvp od 28. decembra 2009. godine, kojom je taj zahtjev odbio kao neosnovan.
6. Apelant navodi da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), II/3.f) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz „člana 8. Protokola broj 1“ uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava iz „Zakona o izbjeglicama i raseljenim licima Republike Srpske“, tako što su pogrešno ocijenjeni provedeni dokazi, odnosno poštanska potvrda o predaji pošiljke i što predmetni postupak nije proveden u skladu sa zakonom.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Ustavni sud konstatuje da je članom 16. Zakona o prestanku primjene regulisano da se zahtjev za vraćanje u posjed stana može podnijeti Ministarstvu do 19. aprila 2000. godine, te ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku, stanarsko pravo mu prestaje. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je apelant podnio zahtjev 7. novembra 2007. godine, odnosno po proteku Zakonom propisanog roka.
10. Dakle, da bi se u postupku pred Ustavnim sudom, moglo raspravljati o povredi prava zaštićenih Ustavom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat u posjed stana ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Kako apelant nije blagovremeno podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva za povrat stana, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev, na temelju koga nadležni organi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović