Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-685/10 (J.R.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-685/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 685/10, rješavajući apelaciju J.R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J.R. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 000 714 09 U od 17.
decembra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. J.R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, podnijela je 22. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 000 714 09 U od 17. decembra 2009. godine.
2. JU Centar za socijalni rad Zenica (u daljnjem tekstu: Centar) je po službenoj dužnosti donio rješenje broj 02/7-35-38-82/05-1 od 27. marta 2009. godine, kojim je utvrđeno da apelantici prestaje pravo na dodatak za njegu i pomoć od drugog lica priznato po rješenju Centra od 19. maja 2006. godine.
3. Apelantica je protiv rješenja Centra od 27. marta 2009. godine blagovremeno izjavila žalbu Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Obzirom da Ministarstvo u ostavljenom roku od 30 dana nije postupilo po njenoj žalbi apelantica se obratila i Federalnoj upravnoj ispekciji Federalnog ministarstva pravde (u daljnjem tekstu: Federalna inspekcija), te nakon što ni Federalna inspekcija nije postupila u zakonom propisanom roku apelantica je tužbom pokrenula upravni spor.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 000 714 09 U od 17. decembra 2009. godine uvažena je tužba apelantice i naloženo je Ministarstvu da u roku od 15 dana od dana prijema presude donese rješenje po žalbi apelantice od 15. aprila 2009. godine izjavljene protiv rješenja Centra od 27. marta 2009. godine.
5. Apelantica navodi da i nakon donošenja osporene presude Ministarstvo nije postupilo po istoj, te smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je Kantonalni sud trebao meritorno odlučiti o njenom tužbenom zahtjevu, odnosno da poništi prvostepeno rješenje Centra broj 02/7-35-38-82/05-1 od 27. marta 2009. godine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelantica osporava presudu Kantonalnog suda broj 04 0 U 000 714 09 U od 17. decembra 2009. godine kojom je uvažena tužba apelantice zbog «ćutnje administracije» i naloženo Ministarstvu da u roku od 15 dana od dana prijema presude donese rješenje po žalbi apelantice izjavljenoj protiv rješenja Centra broj 02/7-35-38-82/05-1 od 27. marta 2009. godine. Također, apelantica navodi da Ministarstvo nakon donošenja osporene presude nije postupilo po istoj odnosno da se nastavlja «ćutnja Ministarstva».
9. Ustavni sud zapaža da je apelantica protiv prvostepenog rješenja izjavila žalbu o kojoj, prema stanju u spisu drugostepeni organ nije odlučio ni nakon presude Kantonalnog suda kojom je naloženo Ministsratvu donošenje rješenje u roku od 15 dana od dana prijema presude. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je članom 10. ZUS-a propisano da se upravni spor može pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt u upravnom postupku, pod uslovima određenim u članu 20. tog Zakona, te da se stranka prethodno pisano obratila nadležnoj upravnoj inspekciji koja u roku od 30 dana nije postupila po njenom zahtjevu. Članom 20. istog zakona propisano je da ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
10. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je apelantica imala mogućnost da se nakon isteka roka u kojem je Ministarstvo trebao odlučiti o žalbi protiv rješenja Centra od 27. marta 2009. godine, u skladu sa članom 10. Zakona o upravnim sporovima, obrati upravnoj inspekciji, što, prema stanju spisa, nije učinila, pa prema tome, nije ispunila uslov za pokretanje upravnog spora zbog ćutanja administracije, predviđen članom 20. Zakona o upravnim sporovima. Zbog toga se apelantica lišila mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović