Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-772/10 (R.N.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-772/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-772/10, rješavajući apelaciju R.N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.N. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Uvp-07-000505 od 5. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-U-000178 od 13. septembra 2007. godine, Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UPII-09-25-03-27/03 od 21. februara 2007. godine i Rješenja Odjela društvenih djelatnosti Grada Mostara broj 01-III-04-25-1-571/02 od 19. jula 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. R.N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Montreala, Kanada, koga zastupa Dragan Pudar, advokat iz Mostara, podnio je 25. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-07-000505 od 5. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-U-000178 od 13. septembra 2007. godine, Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII-09-25-03-27/03 od 21. februara 2007. godine i Rješenja Odjela društvenih djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel) broj 01-III-04-25-1-571/02 od 19. jula 2005. godine.

2. Odjel je odlučujući u ponovnom postupku, donio Rješenje broj 01-III-04-25-1-571/02 od 19. jula 2005. godine, potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj UPII-09-25-03-27/03 od 21. februara 2007. godine, kojim je zbog neblagovremenosti „odbio“ apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana pobliže opisanog u dispozitivu tog rješenja.

3. U obrazloženju rješenja, Odjel je konstatovao da su neutemeljeni apelantovi navodi da je 8. septembra 1998. godine u njegovo ime poslat zahtjev za povrat predmetnog stana od strane Multietničkog društva za integraciju hendikepiranih osloba Montreal na adresu Poduzeća za upravljanje stanovima Mostar Jugozapad BiH, za nadležnu stambenu komisiju. U vezi sa tim, naveo je da je uvidom u svoju službenu evidenciju utvrdio da kod tog organa nije evidentiran naprijed navedeni zahtjev za povrat predmetnog stana, niti je taj zahtjev zaprimljen odnosno evidentiran u bivšoj Općini Mostar Zapad, u nadležnoj stambenoj komisiji. Nadalje, uvidom u svoju potvrdu broj 06-II-25-1144/05 od 30. juna 2005. godine, Odjel je utvrdio je da u upisniku nekadašnje Općine Mostar Stari Grad nema upisanih podataka koji se odnose na apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed u periodu od 8. septembra 1998. godine, pa nadalje. Takođe, uvidom u svoju službenu zabilješku broj 01-III-04-25-1-571/02 od 12. maja 2005. godine, utvrdio je da je uvidom u evidenciju bivšeg Odjela za stambene poslove nadležnog za centralnu zonu Grada Mostara, a sada Službe za zdravstvo, socijalne i stambene poslove, nije evidentiran predmetni zahtjev za povrat stana. Odjel je konstatovao da je Služba graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Gradske općine Mostar Jugozapad zaprimila samo apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana od 14. juna 2002. godine, koji je neblagovremen u smislu člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o uništenom ili oštećenom stanu, pa je shodno tome, odlučio kao u izreci rješenja.

4. Ministarstvo je u obrazloženju svog rješenja istaklo da se zahtjev za povrat stana koji apelant navodi da je podnio 8. septembra 1998. godine preko Multietničkog društva za integraciju hendikepiranih osloba Montreal ne može uzeti u obzir prilikom odlučivanja o povratu predmetnog stana. Naime, zaključilo je da taj zahtjev nema prijemnog pečata općine niti druge osobe na koju je bio naslovljen, te da se iz zahtjeva ne vidi da li je pošiljka bila preporučena ili ne, kao i da predmetni zahtjev za povrat stana nije zaprimljen ni u jednoj od bivših općina Grada Mostara. Shodno tome, zaključilo je da je prvostepeni postupak pravilno proveden i da je prvostepeno rješenje zakonito.

5. Apelant je podnio tužbu protiv Rješenja Ministarstva broj UPII-09-25-03-27/03 od 21. februara 2007. godine. Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-U-000178 od 13. septembra 2007. godine odbio tužbu kao neosnovanu, uz konstataciju da su upravnom postupku potpuno i pravilno utvrđene odlučne činjenice i da je Ministarstvo za svoju odluku dalo potpune i valjane razloga, zbog čega je odlučio kao u dispozitivu presude.

6. Rješavajući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 007-0-U-000178 od 13. septembra 2007. godine. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Uvp-

07-000505 od 5. novembra 2009. godine kojom je odbio taj zahtjev.

7. Apelant se žali da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom, porodični život i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine. Svoje tvrdnje o povredi naprijed navedenih prava apelant obrazlaže navodima koje je iznio u postupku pred organima uprave i redovnim sudovima. Naime, navodi da su nadležni organi uprave i sudovi pogrešno i nezakonito postupili kada nisu uzeli u obzir zahtjev za povrat predmetnog stan koji tvrdi da je podnio 8. septembra 1998. godine preko Multietničkog društva za integraciju hendikepiranih osloba Montreal, te da nisu proveli postupak po njegovom zahtjevu za rekonstrukciju spisa sa svim dokazima o tom podnesenom zahtjevu, kao i da su nerješavanjem njegovih žalbi vršili opstrukciju predmetnog postupka. Takođe, smatra da su ga organi uprave i redovni sudovi u tom postupku diskriminisali u odnosu na ostale „proganane osobe“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. Ustavni sud primjećuje da je prema članu 5. Zakona o prestanku primjene, rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stanova koji su proglašeni napuštenim je bio 4. juli 1999. godine, i 4. oktobar 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. U konkretnom slučaju, osporenim odlukama je utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed 14. juna 2002. godine, odnosno po proteku zakonom propisanog roka.

11. Da bi se u postupku pred Ustavnim sudom, moglo raspravljati o povredi prava zaštićenih Ustavom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat u posjed stana ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Kako apelant nije podnio blagovremeno zahtjev za povrat predmetnog stana, niti je uspio opravdati ovaj svoj propust, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva za povrat stana, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev, na temelju koje nadležni organi uprave i sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-772/10 (R.N.) | Sudska praksa | Aktio