Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-876/10 (T. P.-J.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-876/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 876/10, rješavajući apelaciju Tatjane Petrović-Jeftić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tatjane Petrović-Jeftić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001077 07 U od 25. januara 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Tatjana Petrović-Jeftić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Murisa Makarević, advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 001077 07 U od 25. januara 2010. godine.

2. Zaključkom Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23-10/2006 od 4. januara 2007. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-4383/07 od 4. aprila 2007. godine, odbačen je kao neblagovremen apelantičin zahtjev za povrat u posjed stana koji se nalazi u ulici Muhameda Hadžijahića broj 10. u Sarajevu. U obrazloženju je navedeno da je apelantica zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana podnijela Upravi 25. decembra 2006. godine, odnosno nakon proteka roka predviđenog čl. 5. i 18. e) Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon), te je u tom smislu odlučeno kao u dispozitivu prvostepenog zaključka, potvrđenog drugostepenim rješenjem.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 001077 07 U od 25. januara 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja Ministarstva broj 27/02-

23-4383/07 od 4. aprila 2007. godine. U obrazloženju je navedeno da su osporena upravna rješenja zasnovana na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava.

4. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Kantonalnog suda od 25. januara 2010. godine povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. Naime, u konkretnom slučaju, apelantica je 25. decembra 2006. godine podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, koji je zaključkom Uprave broj 23-04/I-23-10/2006 od 4. januara 2007. godine odbačen kao neblagovremen. Ovakav zaključak potvrdilo je i Ministarstvo svojim rješenjem broj 27/02-23-4383/07 od 4. aprila 2007. godine, odbijajući apelantičinu žalbu kao neosnovanu. Apelantica je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je donio osporenu presudu broj 09 0 U 001077 07 U od 25. januara 2010. godine, kojom je njenu tužbu odbio kao neosnovanu, ističući u obrazloženju presude da je apelantičin zahtjev za vraćanje stana podnesen po proteku prekluzivnog roka, pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o njenom zahtjevu za vraćanje zakonit i pravilan. Iz navedenog, proizlazi da presuda Kantonalnog suda, na koju se apelantica žali, nije presuda o meritumu njenog zahtjeva, jer je navedenom presudom samo odlučeno da li su zakonite ili ne procesne odluke upravnih organa kojima je apelantičin zahtjev za vraćanje predmetnog stana u psojed odbačen kao neblagovremen.

8. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantičinog zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed, već je njen zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje apelantičinog prava na vraćanje u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica, neblagovremenim podnošenjem zahtjeva, nije efektivno iscrpila pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine).

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-876/10 (T. P.-J.) | Sudska praksa | Aktio