Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-877/08 (E.A.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-877/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 877/08, rješavajući apelaciju E.A, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E.A. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-06-001383 od 25. decembra 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. E.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 20. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001383 od 25. decembra 2007. godine.

2. Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je 16. januara 2006. godine donio presudu broj P-1796/04 kojom je Hercegovačko-Neretvanski kanton, ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave u Mostaru (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan apelantu platiti dug u iznosu od 3.470, 00KM sa zateznom kamatom od 12% na iznose pojedinačno pobliže precizirane u dispozitivu navedene presude, počev od 26. aprila 2003. godine pa do isplate. Stavom II dispozotiva presude tuženi je dužan apelantu platiti naknadu za medicinsko vještačenje sa troškovima vještačenja u iznosu od 6.070,00 KM sa zateznom kamatom od 12% na pojedinačno označene iznose pobliže precizirane u stavom II dispozitiva navedene presude i to počev od 22. decembra 2004 godine pa do isplate. Iznad dosuđenog iznosa apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom. Presudom je tuženi obavezan apelantu nakaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.274,00 KM. Na navedenu presudu tuženi je izjavio žalbu Kantonalnom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).

3. Kantonalni sud je 21. septembra 2006. godine donio presudu broj 007-0-Gž-06-000 362 kojom je žalba tuženog djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je odlučeno o kamatama i troškovima postupka, tako da je tuženi obavezan da apelantu plati zatezne kamate od 12% na dosuđeni ukupni iznos od 3.470,00 KM iz stava I dispozitiva, počevši od 5. novembra 2004. godine, a na dosuđeni iznos od 6.070,00 KM iz stava II izreke počevši od 14. septembra 2005. godine, umjesto datuma navedenih u prvostepenoj presudi, te naknadi troškove postupka u iznosu od 2.174,00 KM, umjesto iznosa od 2.274,00 KM. U ostalom dijelu, žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je odbijen.

4. Vrhovni sud je 25. decembra 2007. godine donio rješenje kojim je revizija tuženog uvažena, nižestepene presude ukinute i apelantova tužba odbačena. U obrazloženju rješenja, između ostalog Vrhovni sud je istakao da: «ako se ima u vidu da i nižestepeni sudovi utvrđuju kako su sudovi i tužilaštvo organi tuženog i da se finansiraju iz budžeta tuženog, onda sama činjenica da su naredbeo vještačenju sa rješenjem o isplati troškova za vještake donijeli sud i tužilaštvo, a izspisa je vidljivo da su ovi organi dali i rješenja ili naredbe računovodstvima za isplatutraženih naknada koje su tačno i određene u pojedinačnim predmetima, onda je apelant svoja potraživanja trebao postaviti u izvršnom postupku, a ne tražiti u parnici donošenje presude radi utvđivanja ovih potraživanja». Nadalje, Vrhovni sud je naglasio da :»kada se apelantu dosuđuje naknada i još navode krivične odredbe u rješenju Kantonalnog tužilaštva HNK onda to predstavlja, obzirom da je u svim naredbama Kantonalnog tužilaštva Mostar naznačeno da će troškove vještačenja snositi Kantonalno tužilaštvo Mostar na osnovu ispostavljenog računa vještaka (član 390. stav 2. Zakona o krivičnom postupku), izvršnu ispravu temeljem koje je apelant trebao tražiti izvršenje».

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant se žali na rješenje Vrhovnog suda kojim je njegova tužba odbačena i ukinute nižestepene presude, jer je utvrđeno da sudovi u parničnom postupku nisu nadležni za rješavanje pitanja neisplaćenih naknada za obavljena medicinska vještačenja.

9. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

10. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se u parničnom postupku koji je okončan osporenom odlukom uopće nije raspravljalo o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, usmjerenom na isplatu naknade za obavljena medicinska vještačenja, nego je tužba odbačena iz formalnih razloga, budući da redovni sudovi nisu nadležni da u parničnom postupku rješavaju o pitanju koje podliježe pravilima izvršnog postupka i koje podrazumijeva podnošenje prijedloga za izvršenje na osnovu izvršne odluke-rješenja o isplati troškova za vještake. Kako apelant nije pokrenuo izvršni postupak radi prinudne naplate neisplaćene naknade za obavljena medicinska vještačenja, već je umjesto toga vodio parnični postupak, očigledno je da nije došao do odluke koja se može smatrati konačnom, te stoga Ustavni sud zaključuje da nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-877/08 (E.A.) | Sudska praksa | Aktio