Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-860/08 (Udruženje građana – ljekara „Medicus“ Travnik)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-860/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. lipnja 2010. godine, u predmetu broj AP-860/08, rješavajući apelaciju Udruženja građana – ljekara „Medicus“ Travnik na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Udruženja građana – ljekara „Medicus“ Travnik podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 06 0 U 000 192 07 U od 17. siječnja 2008. godine i Dopunskog rješenja Općinskog vijeća Travnik Općine Travnik broj 04-VI-31-722/1-00 od 12. prosinca 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Udruženje građana – ljekara „Medicus“ Travnik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adil Lozo odvjetnik iz Travnika, podnio je 19. ožujka 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 000 192 07 U od 17. siječnja 2008. godine i Dopunskog rješenja Općinskog vijeća Travnik Općine Travnik (u daljnjem tekstu: Općinsko vijeće) broj 04-VI-31-722/1-00 od 12. prosinca 2006. godine.
2. Apelantu je Rješenjem Općine Travnik broj 04/VII-31-722/00 od 28. ožujka 2000. godine dodijeljeno građevinsko zemljište označeno kao k.p. br. 1258 „Donja mahala“ ostalo neplodno zemljište u površini od 1733 m2, upisana u p.l. br. 2359 K.O. Travnik a čiji dio odgovara k.č. br. 5/447 „Bašča“ kod kuće površine 900 m2 upisana u zk.ul. br. 1938 K.O. Travnik (u daljnjem tekstu: građevinsko zemljište). Ovim rješenjem, između ostalog, određeno je da se izvrši uknjižba prava posjeda i korištenja u korist apelanta, a u stavku 3. ovog rješenja određeno je da se dodjela građevinskog zemljišta vrši bez plaćanja naknade.
3. Općinsko vijeće donijelo je Dopunsko rješenje broj 04-VI-31-722/1-00 od 12. prosinca 2006. godine (u daljnjem tekstu: dopunsko rješenje) kojim je izmijenilo rješenje broj 04/VII-
31-722/00 od 28. ožujka 2000. godine, na način da točka 3. dispozitiva tog rješenja „dodjela građevinskog zemljišta vrši se bez plaćanja naknade“ sada glasi „da je apelant dužan platiti naknadu Općini Travnik za dodijeljeno zemljište u iznosu od 20.769,00 KM i naknadu na ime prirodnih pogodnosti – rentu u iznosu od 94.770,00 KM što ukupno iznosi 115.556,00 KM“.
4. U obrazloženju rješenja Općinsko vijeće je navelo da je Rješenjem broj 04/VII-31-
722/00 od 28. ožujka 2000. godine dodijeljeno apelantu građevinsko zemljište bez plaćanja naknade, što je suprotno članku 63. stavak 7. Zakona o građevinskom zemljištu u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 25/03), da je Odluku o potvrđivanju dodjele građevinskog zemljišta u periodu od 6. travnja 1992. godine do 16. svibnja 2003. godine uskladilo sa Zakonom o građevinskom zemljištu, da je naknada utvrđena na temelju Odluke o utvrđivanju visine naknade za građevinsko zemljište u državnom vlasništvu i koja iznosi 12,00 KM za 1 m2, a da je naknada za prirodne pogodnosti – renta utvrđena na temelju Odluke o utvrđivanju visine naknade za dodijeljeno gradsko i ostalo građevinsko zemljište i iznosi 36,00 KM za 1 m2 korisne površine objekta, te da je Odsjek za urbanizam i građenje utvrdio da je korisna površina 2.632,50 m2.
5. Apelant je pokrenuo upravni spor radi poništenja dopunskog rješenja Općinskog vijeća. U obrazloženju tužbe apelant je, između ostalog, naveo da dopunsko rješenje sadrži takve nedostatke koji sprječavaju ocjenu njegove zakonitosti i koji ga čine ništavim, da u postupku nije pravilno primijenjen zakon, da je dopunsko rješenje donio nenadležni organ, da je rješenjem od 28. ožujka 2000. godine apelantu dodijeljeno građevinsko zemljište na temelju kojeg je on stekao pravo korištenja sa dijelom 1/1, da je na građevinskom zemljištu izgradio objekat koji je i uplanio, što navodi na činjenicu da je on stekao pravo gradnje a time i pravo vlasništva na objektu, da Općinsko vijeće donosi dopunsko rješenje koje je potpuno kontradiktorno rješenju od 28. ožujka 2000. godine, da on nije fizička osoba a da odredbe članka 63. Zakona o građevinskom zemljištu ukazuju na primjenu članka 46. stavak 7. istog zakona, koji se odnose na fizičke osobe kojima je dodijeljeno zemljište bez naknade, te da nije proveden dokazni postupak.
6. Odlučujući o apelantovoj tužbi u upravnom sporu, Kantonalni sud je donio presudu broj 06 0 U 000 192 07 U od 17. siječnja 2008. godine kojom je tužbu odbio.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je dopunsko rješenje doneseno na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u pravilno provedenom postupku uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Obrazlažući ovaj stav Kantonalni sud je naveo da je predmetno rješenje doneseno na temelju odredbe članka 63. stavak 7. Zakona o građevinskom zemljištu, prema kojoj se niko ne može osloboditi obveze plaćanja naknade utvrđene tim zakonom, osim u slučajevima predviđenim člankom 90. i 91. tog Zakona, te da se stavljaju van snage sve odluke, uredbe i drugi propisi koji su suprotni ovom zakonu. S tim u svezi, Kantonalni sud je istakao da je tužena pravilno postupila i odredila naknadu i rentu u pobijanom rješenju, te da su svi drugi prigovori u tom pravcu neutemeljeni i kao takvi se nisu mogli prihvatiti.
8. Apelant navodi da mu je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu ovog prava apelant nalazi u tome što Kantonalni sud niti jedan navod iz tužbe nije cijenio niti obrazložio, između ostalog, da je doneseno dopunsko rješenje iako je rješenje iz 2000. godine postalo pravosnažno na temelju kojeg je izvršeno provođenje u zemljišnoj knjizi, da je na zemljištu izgradio objekat koji je uplanio, da je na taj način sudjelovao u dva odvojena postupka i to postupku dodjele zemljišta radnji gradnje, u kojem se moglo odlučivati o naknadi i postupku izdavanja odobrenja za gradnju, te u kojem se moglo odlučivati o renti, a da je dopunskim rješenjem odlučeno i o naknadi i o renti. Nadalje, da je u smislu članka 39. Zakona o građevinskom zemljištu stekao pravo gradnje na zemljištu a time i pravo vlasništva, da predsjedavajući Općinskog vijeća nije bio ovlašten donijeti dopunsko rješenje, da se dopunsko rješenje može donijeti samo ako nadležni organ nije riješio o nekim pitanjima, a ne mijenjati dispozitiv kako je to učinilo Općinsko vijeće, da on nije fizička osoba a da odredbe članka 63. Zakona o građevinskom zemljištu ukazuju na primjenu članka 46. stavak 7. istog zakona koji se odnosi na fizičke osobe kojima je dodijeljeno zemljište bez naknade, te da nije proveden dokazni postupak. Apelant ističe da Kantonalni sud nije cijenio ove njegove navode niti je u obrazloženju naveo zašto ih nije cijenio, a što je bio dužan u smislu članka 39. Zakona o upravnim sporovima Federacije BiH („Službene novine F BiH“, broj 9/05, u daljnjem tekstu: ZUS), tim prije što na dopunsko rješenje on nije imao pravo žalbe, pa se sud u obrazloženju morao posebno „pozabaviti“ navodima iz tužbe.
9. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i da je postupak bio pravičan i zakonit.
10. Općinsko vijeće je istaklo da je dopunsko rješenje doneseno na temelju odredbe članka
63. Zakona o građevinskom zemljištu koje odredbe propisuju da se niko ne može osloboditi obveze plaćanja naknade osim u slučajevima predviđenim u čl. 90. i 91. istog zakona. Nadalje, da dopunsko rješenje predstavlja akt raspolaganja a ne upravni akt, te da s tim u svezi ne proizilazi obveza provođenja upravnog postupka. Općina Travnik nalazi da u postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
12. Budući da apelant osporava presudu Kantonalnog suda, odnosno dopunsko rješenje kojim je obvezan na plaćanje naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište i da navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, koje je garantirano člankom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li su garancije predviđene navedenim člankom primjenjive na predmetni postupak.
13. Prije svega, Ustavni sud uočava da je rješenjem Općine Travnik od 28. ožujka 2000. godine apelantu dodijeljeno građevinsko zemljište bez plaćanja naknade koje je postalo pravosnažno 29. ožujka 2000. godine, dok je dopunskim rješenjem koje je doneseno 12. prosinca 2006. godine u smislu članka 63. Zakona o građevinskom zemljištu (koji propisuje da se niko ne može osloboditi plaćanja naknade izuzev određenih slučajeva te da stavljaju van snage sve odluke uredbe i drugi propisi koje su u suprotnosti sa tim zakonom) izmijenjena točka 3. dispozitiva rješenja od 28. ožujka 2000. godine, te je apelantu utvrđena obveza za plaćanje naknade i rente za dodijeljeno građevinsko zemljište u ukupnom iznosu od 115.556,00 KM.
14. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na svoju dosadašnju praksu u predmetu broj AP 1038/05 (vidi: Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1038/05 od 14. ožujka 2006. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio apelaciju zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Naime, u relevantnom dijelu stava 6. obrazloženja citirane odluke navedeno je da: „...Povodom odluka o dodjeljivanju građevinskog zemljišta i putem konkursa i putem neposredne nagodbe nisu dozvoljene žalbe, sa tim da se samo protiv odluke donesene na osnovu konkursa može pokrenuti upravni spor. Prema tome, sama odluka Općinskog vijeća da u skladu sa postojećim kriterijumima neposrednom nagodbom radi proširenja dvorišta dodjeli građevinsko zemljište susjedu apelanta, koji i inače na osnovu zakupa isto zemljište nesmetano koristi duže od deset godina, predstavlja akt raspolaganja...“; dok je u relevantnom dijelu stava 7. iste odluke navedeno: „...Prema članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije svaka osoba ima pravo na pravično suđenje prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza. Međutim, u konkretnom slučaju se ne radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelanta i on protiv osporene presude ne uživa zaštitu u smislu navedenog ustavnog prava...“.
15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o osporavanju dopunskog rješenja kojim je izmijenjeno osnovno rješenje o dodjeli predmetnog građevinskog zemljišta, na način da je sada apelantu određeno plaćanje naknade i rente za dodijeljeno zemljište. Dakle, osporavano dopunsko rješenje predstavlja dopunski akt u odnosu na osnovno rješenje o dodjeli građevinskog zemljišta, za što je citiranom odlukom Ustavnog suda broj AP 1038/05 od 14. ožujka 2006. godine utvrđeno da predstavlja akt raspolaganja a ne građansko pravo. Stoga, Ustavni sud nalazi da predmetna situacija nije različita u odnosu na situaciju koja je navedena u prethodnoj odluci, odnosno da se i u predmetnom postupku ne radi o utvrđivanju građanskih prava i obveza koji uživa zaštitu članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te Ustavni sud neće ispitivati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje u predmetnom postupku koji okončan meritornom presudom Kantonalnog suda kojom je apelantova tužba, protiv dopunskog rješenja Općinskog vijeća, odbijena kao neosnovana. Sukladno naprijed navedenom Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović