Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3601/09 (M. S.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Šta se ne smatra imovinom
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Restitucija imovine
- Nacionalizacija
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3601/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-3601/09, rješavajući apelaciju Mustafe Sulejmanagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Sulejmanagića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Bihać, broj 01 0 U 000 087 08 U od 15. septembra 2009. godine, rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo, broj 05-31-2-1303/07 od 24. juna 2008. godine i zaključka Službe za imovinsko-pravne poslove Općine Cazin, broj 05-31-3534/07 od 11. septembra 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Sulejmanagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 16. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 01 0 U 000 087 08 U od 15. septembra 2009. godine, rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalna uprava), broj 05-31-2-1303/07 od 24. juna 2008. godine i zaključka Službe za imovinsko-pravne poslove Općine Cazin (u daljnjem tekstu: Služba), broj 05-31-3534/07 od 11. septembra 2007. godine.
2. Zaključkom Službe, broj 05-31-3534/07 od 11. septembra 2007. godine, odbačen je zahtjev apelanta kao preuranjen, primjenom odredbe člana 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku (''Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine'', broj 2/98 i 48/99) jer prema važećim propisima nema uslova za pokretanje upravnog postupka za povrat imovine oduzete u agrarnoj reformi. U obrazloženju navedenog zaključka utvrđeno je, da su sporne nekretnine nacionalizovane na osnovu rješenja Sreske agrarne komisije za Srez Cazin, broj 37/1946 od 30. marta 1946. godine, a u skladu sa Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji u Bosni i Hercegovini, oduzeta je nekretnina u površini od 108 dunuma i 97mod apelantovog oca.
3. Apelant je izjavio žalbu na navedeni zaključak koja je rješenjem Federalne uprave, broj 05-31-
2-1303/07 od 24. juna 2008. godine, odbijena kao neosnovana. Federalna uprava u cijelosti prihvata zauzeti stav Službe, konstatujući da su u konkretnom slučaju dosljedno primijenjene relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku. Kako je u konkretnom slučaju prvostepeni organ utvrdio da nema uslova za vođenje postupka o apelantovom zahtjevu zato što nije donesen materijalni propis na osnovu kojeg bi se moglo odlučiti, Federalna uprava je zaključila da je prvostepeni zaključak zakonito donesen.
4. Apelant je protiv navedenog drugostepenog rješenja pokrenuo upravni spor, pa je Kantonalni sud, broj 01 0 U 000 087 08 U od 15. septembra 2009. godine, odbio tužbu apelanta. Kantonalni sud je naveo da je u upravnom postupku nesporno utvrđeno da su sporne nekretnine nacionalizovane, te da je apelantov zahtjev odbačen kao preuranjen primjenom odredbe člana 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti prihvata zauzete stavove upravnih organa, konstatujući da su u konkretnom slučaju dosljedno primijenjene relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud zapaža da je zaključkom Službe, broj 05-31-3534/07 od 11. septembra 2007. godine, apelantov zahtjev za povrat imovine oduzete agrarnom reformom, odbačen kao preuranjen, primjenom odredbe člana 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku, jer prema važećim propisima nema uslova za pokretanje upravnog postupka za povrat imovine oduzete u agrarnoj reformi.
8. Ustavni sud podsjeća da se u predmetnom postupku utvrđivala procesna dopustivost pokretanja upravnog postupka. Prema odredbama člana 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku, ako naležni organ po zahtjevu stranke nađe da po važećim propisima nema uslova za pokretanje postupka donijet će zaključak kojim će odbaciti podneseni zahtjev. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku pred organima uprave a potom i pred sudom praktično odlučivalo o procesnim pitanjima a ne o meritumu apelantovog zahtjeva.
9. Stoga je nesporno je da se odlukama koje su predmet ove apelacije nije odlučivalo o apelantovom pravu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da se u predmetnom postupku isključivo odlučivalo o procesnoj dopustivosti pokretanja upravnog postupka, te slijedi da su apelantovi navodi o povredi prethodno navedenog prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). S druge strane, nada da bi imovina koja je nekada davno oduzeta mogla biti vraćena ne može se smatrati «imovinom» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni uslovno potraživanje s kojim apelant nije uspio zato što nije ispunio traženi uslov (idem).
11. U konkretnom slučaju, apelant je podnio zathjev za povrat imovine koja je nacionalizovana u ranijem režimu, što znači da se zahtjev ne tiče «postojeće imovine» apelanta, niti se on u postupku pojavljuje kao vlasnik te imovine, već samo kao podnosilac zahtjeva. S druge strane, u vezi s pitanjem da li je apelant mogao imati bar «legitimno očekivanje» da bi njegov zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle da je «ostvariv», Ustavni sud zapaža da je apelant podnio zahtjev za povrat nacionalizovane imovine znajući da u Bosni i Hercegovini nije donesen zakon o restituciji ranije nacionalizovane imovine i nadajući se da će nadležni organi prihvatiti njegove argumente o tome da je ta nacionalizacija bila nezakonito provedena. Ustavni sud prije svega ističe da se sporne nekretnine i u vrijeme podnošenja zahtjeva i donošenja odluka vode kao nacionalizovano zemljište, a da Ustavni sud nema nadležnost ratione temporis ispitivati navode u vezi s nacionalizacijom koja je provedena prije stupanja Ustava Bosne i Hercegovine na pravnu snagu, 14. decembra 1995. godine (vidi Evropski sud, Jasiūniené protiv Litvanije, presuda od 6. marta 2003. godine, aplikacija broj 41510/98, stav 38).
12. Ustavni sud smatra da se ovakvo uvjerenje apelanta da će uspjeti sa takvim zahtjevom, uprkos tome što nacionalizacija spornih nekretnina nikada nije kao pojedinačni akt poništena odlukom nadležnog organa i uprkos tome što nije donesen odgovarajući pravni propis, ne predstavlja «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u restituciju i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-2361/06 od 10. januara 2008. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba ).
13. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nije pokazao da ima «ostvarivo potraživanje» koji bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi već citiranu odluku Gratzinger, stav 74), zbog čega su i njegovi navodi o kršenju prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović