Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-223/08 (S. G.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-223/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 223/08, rješavajući apelaciju Slobodana Gazića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Gazića podnesena protiv presude Okružnog suda Banja Luka broj 011-0-Ž- 07-000370 od 13. novembra 2007. godine, i dijela dispozitiva presude Osnovnog suda Banja Luka broj 071-0-P-06-000 001543 od 25. maja 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Gazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Zoran Butorac advokat iz Banja Luke, podnio je 15. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000370 od 13. novembra 2007. godine, i dijela dispozitiva presude Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06- 000 001543 od 25. maja 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-000 001543 od 25. maja 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000370 od 13. novembra 2007. godine, stavom I djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta te mu je tužena Republika Srpska - Ministarstvo unutrašnjih poslova obavezana kod Fonda PIO RS, filijala Banja Luka, uplatiti doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. januara 1993. godine do 31. jula 1994. godine na ime staža osiguranja. Stavom II apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim traži da mu tužena na osnovu izgubljene zarade sa kamatom plati iznos od 2.953,91 KM, kao i sa zahtjevom za isplatu troškova parnicnog postupka u iznosu od 1.750,00 KM, a stavom III odbačena je tužba kao neblagovremena u dijelu zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje da je rješenje tužene Republike Srpske - Ministarstvo unutrašnjih poslova - Centar Službi bezbjedosti broj 11-1109-126- 1151 od 14.12.1992. godine, o prestanku radnog odnosa tužitelju, nezakonito.Odlučeno je i da svaka stranka snosi svoje troškove. U obrazloženju presude je navedeno da je predmet spora u ovoj parnici zaštita prava radnika sa kumulativno postavljenim zahtjevom i to, deklarativnim utvrđenjem da je rješenje tužene o prestanku radnog odnosa nezakonito te kondemnatorni zahtjev usmjeren na činidbu odnosno ispunjenje obaveze na isplatu izgubljene zarade koja je po pravnoj prirodi, naknada štete i glasi na ispunjenje obaveze (solutio) kao i obaveza na uplatu doprinosa za određeni period. Naime, utvrđeno je da je apelantu prestao radni odnos rješenjem tužene od 14. decembra 1992. godine, da je apelant protiv ovog rješenja izjavio prigovor kojeg je tužena primila 11. januara 1993. godine i da o ovom prigovoru nikad nije odlučeno, da je apelant ostao uskraćen za zaradu koju je spriječila navedena odluka kao i to da je tužba za zaštitu prava podnesena dana 5. maja 2003. godine. S obzirom na utvrđene činjenice prvostepeni sud je odbacio tužbu u dijelu koji se odnosi na poništavanje odluke o prestanku radnog odnosa smatrajći da nije ispunjen uslov blagovremenosti, prediviđen članom 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90, u daljem tekstu:ZOPRO) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenog akta tužene, (dakle u vrijeme ucinjene povrede), a koji se, kao mjerodavan propis primjenjivao na osnovu Ustavnog zakona za sprovodjenje Ustava Republike Srpske ("S1užbeni g1asnika Republike Srpske" broj 21/92). U konkretnom slučaju, budući da o prigovoru protiv rješenja o prestanku radnog odnosa nije odlučeno (prigovor tuženog, naslovljen kao žalba, tuženi primio 11. januara 1993.godine) a da je tužba podnesena nakon više od 10 godina (5. maja 2003. godine), dolazi do prekluzije koja nastupa u slučaju tzv. " ćutanja o prigovoru". Nadalje je navedeno da u odnosu na. neisplaćene plate, sud je usvojio prigovor zastare potraživanja smatrajući da se radi o obligacionopravnom zahtjevu za naknadu štete i da je protekom vremena predviđenog članom
372. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93 i 3/96, u daljnjem tekstu: ZOO) prestalo pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. Međutim, kako se radi o potraživanjima povremenih davanja koja dospijevaju mjesečno, ona zastarjevaju za tri godine pa kako se radi o zahtjevu za neisplaćene plate za period od 1. januara 1993. godine do 31. jula 1994. godine, a tužba je podnesena 5.maja 2005. godine, prvostepeni sud je uvažio prigovor zastarjelosti potraživanja i odbio tužbeni zahtjev zbog isteka trogodišnjeg roka u kojem je bilo moguće zahtijevati ispunjenje obaveze (član 372. ZOO). Osim toga, ako se zahtjev za isplatu neisplaćene plate posmatra i sa aspekta primjene člana 105. u vezi sa članom 165. Zakona o radu ("S1užbeni g1asnik Republike Srpske" br. 38/00, 40/00, 47/00, 38/03, 66/03 i 20/07), onda je tužba i u tom dijelu bila neblagovremena, međutim, kako se uspjeh u sporu time ne mijenja niti se tužitelj zbog toga dovodi u nepovoljniji položaj, odluka nije nezakonita zbog primjene druge materijalnopravne norme u odnosu na ovaj dio zahtjeva.
3. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
6. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti osporenog dijela tužbenog zahtjeva apelanta, već je tužba u tom dijelu odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem dijela tužbe Osnovnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
7. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović