Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-218/08 (M. Z.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 5
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-218/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 218/08, rješavajući apelaciju Momčila Zorića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momčila Zorića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Zenica broj 004-0-U-07-
000 285 od 6. novembra 2007. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikciju i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona broj 12-23-9/02 od 23. maja 2007. godine i rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove općine Zenica broj 03-23-12-
4820/00 od 6. oktobra 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Momčilo Zorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 15. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-07-000 285 od 6. novembra 2007. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikciju i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-23-9/02 od 23. maja 2007. godine i rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03-23-12-4820/00 od 6. oktobra 2004. godine.
2. Rješenjem Službe broj 03-23-12-4820/00 od 6. oktobra 2004. godine apelantu kao nosicu stanarskog prava prestalo je stanarsko pravo na stanu koji se nalazi u ulici Bulevar Kulina bana 8/XI-
45 u Zenici istekom roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana u skladu sa odredbom člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 12/99, 43/99; u daljnjem tekstu: Zakon o napuštenim stanovima).
3. Rješavajući po žalbi, Ministarstvo rješenjem broj 12-23-9/02 od 23. maja 2007. godine, odbilo je žalbu apelanta kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da je na takvo činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo kada je u skladu sa odredbom člana 5. stav 3. Zakona o napuštenim stanovima donio ožalbeno rješenje.
4. Rješavajući u upravnom sporu koji je apelant pokrenuo protiv drugostepenog rješenja Kantonalni sud donio je presudu broj broj 004-0-U-07-000 285 od 6. novembra 2007. godine kojom je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. U postupku je utvrđeno da s obzirom na jasnu zakonsku odredbu ovaj Kantonalni sud je izvršio uvid u presudu suda broj U-64/05 od 18. oktobra 2005. godine iz koje se jasno vidi da je apelant svoje zahtjeve za povrat predmetnog stana podnio nakon isteka zakonom predviđenih rokova odnosno nakon 4. jula 1999. godine odnosno 4. oktobra 1999. godine. Naime, apelant je svoje zahtjeve od 1. augusta 2000. godine i 6. februara 2002. godine podnio nakon isteka roka, a koji su prekluzivnog karaktera i isti se nemogu mijenjati niti zbog oprvdanih niti neopravdanih razloga. Kako se apelant, u konkratnom slučaju, nije u Zakonom predviđenom roku obratio nadležnom organu za vraćanje u posjed stana, Služba je došla do zaključka da su apelantovi zahtjevi za povrat stana neblagovremeni.
5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.f), II/3.k), II/3.m) i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, nadležni organi uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za povrat stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje apelantovog prava na povrat u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-
1310/06 od 15. februara 2007. godine).
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović