Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-961/08 (N. M.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Troškovi postupka
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 397
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-961/08
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 961/08, rješavajući apelaciju Nahida Muratspahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Nahida Muratspahića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001 441 od 11. decembra 2007.
godine u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Nahida Muratspahića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001 441 od 11. decembra 2007.
godine u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za naknadu štete.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nahid Muratspahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjeg Vakufa, kojeg zastupa Vlado Slišković, advokat iz Kiseljaka, podnio je 28. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001 441 od 11. decembra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i «Raiffeisen osiguranja» d.d. BiH Sarajevo zatraženo je 14. aprila 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 24. aprila 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantu 8. jula 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način;
6. Djelimičnom presudom na osnovu priznanja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1767/02 od 16. septembra 2003. godine obavezan je tuženi «Raiffeisen osiguranje» d.d. BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati iznos od 22.495,57 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant postavljenim tužbenim zahtjevom tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete isplati iznos od 58.935,80 KM. S obzirom na to da među strankama nije sporan iznos od 22.495 KM, Općinski sud je zaključio da su ispunjeni uvjeti iz čl. 310. i 312. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa je odlučio kao u izreci presude.
7. Presudom Općinskog suda broj P-1767/02-A od 9. jula 2004. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime preostalog dijela naknade štete isplati iznos od 36.440,23 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka u iznosu od 9.723,30 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i prednik tuženog 8. augusta 2001. godine zaključili ugovor o kasko-osiguranju apelantovog vozila na iznos od 84.194,00 KM, što predstavlja osnovu za obračun premije, s tim da apelant učestvuje u šteti kod rizika krađe u iznosu od 30%. Sud je naveo da je među strankama nesporno da je 27. decembra 2001. godine ukradeno apelantovo vozilo, te da je tuženi pasivno legitimiran u predmetnom postupku. Međutim, sud je naveo da je među strankama sporno da li osnovicu za obračun štete predstavlja vrijednost vozila navedena u polisi osiguranja umanjena za ugovoreno učešće apelanta u iznosu od 30%, ili treba primijeniti opće uvjete osiguranja tuženog. U vezi s tim, sud je naveo da iz iskaza svjedoka Franje Bojanića, koji je, kao apelantov opunomoćenik, zaključio predmetni ugovor o kasko-osiguranju, i iskaza svjedoka Manojla Jaslara, koji je učestvovao u procjenjivanju vrijednosti vozila, proizlazi da je vrijednost vozila utvrđena uvidom u katalog i unesena u polisu. Općinski sud je naveo da iz navedenog proizlazi da su apelant i prednik tuženog prilikom zaključenja ugovora o kasko-osiguranju ugovorili visinu vrijednosti vozila koja predstavlja osnovicu za utvrđivanje premije.
8. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 925. stav 7. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da se naknada, u slučaju kada je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena, određuje prema toj vrijednosti izuzev ako osiguravač dokaže da je ugovorena vrijednost znatno veća od stvarne vrijednosti, a za tu razliku ne postoji opravdan razlog. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke Avde Delimustafića utvrđeno da cijena novog vozila iznosi 102.888,29 KM, te da je vrijednost dodatne opreme 2.320,00 KM. Općinski sud je naveo da iz navedenog proizlazi da sporazumno utvrđena vrijednost apelantovog vozila u ugovoru o kasko-osiguranju nije veća od stvarne vrijednosti osigurane stvari, te da stoga nisu ispunjeni uvjeti koji isključuju primjenu odredaba člana 925. stav 7. ZOO. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da se naknada za otuđeno apelantovo vozilo određuje prema sporazumno utvrđenoj vrijednosti osigurane stvari iz polise u iznosu od 84.194,00 KM, umanjenoj za ugovoreno učešće apelanta u iznosu od 30%, te umanjeno za iznos koji je dosuđen djelimičnom presudom. Općinski sud je naveo da je odluka o troškovima postupka donesena u skladu sa označenom vrijednosti spora i važećom Advokatskom tarifom, a na osnovu člana 386. stav 1. ZPP.
9. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj Gž-1706/04 od 6. septembra 2006. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je predmetna polisa osiguranja sačinjena u skladu sa članom 902. stav 1. ZOO, ali da prednik tuženog nije predao apelantu tekst uvjeta kasko-osiguranja u smislu stava 3. navedenog člana. Također, Kantonalni sud je naveo da iz iskaza svjedoka Franje Bojanića i Manojla Jaslara proizlazi da je vrijednost vozila utvrđena uvidom u katalog i unesena u polisu osiguranja. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ugovarači su se na taj način saglasili o vrijednosti vozila, te pristali da se u slučaju nastupanja osiguranog slučaja visina štete utvrdi prema ugovorenoj vrijednosti. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi tuženog da je u predmetnom slučaju trebalo obračunati štetu po osnovu općih uvjeta kasko-osiguranja, budući da te uvjete apelant nije ni preuzeo. S obzirom na to da su se apelant i prednik tuženog sporazumjeli o vrijednosti osigurane stvari, Kantonalni sud je zaključio da se naknada štete u konkretnom slučaju određuje prema toj utvrđenoj vrijednosti shodno odredbi člana 925. stav 7. ZOO.
10. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001 441 od 11. decembra 2007. godine kojom je revizija djelimično uvažena, pa su nižestepene presude preinačene tako što je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 7.418,18 KM i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.944,00 KM. U preostalom dijelu revizija je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja predmeta ne proizlazi da su stranke ugovorom o kasko-osiguranju sporazumno utvrdile vrijednost stvari, kako to pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi. Naime, Vrhovni sud je istakao da su stranke ugovorile samo visinu osnova za obračun premije, te da je apelant potpisao ugovor i da je u tom ugovoru-polisi navedeno da su Uvjeti kasko-osiguranja motornih vozila uručeni apelantu. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da nisu od značaja apelantovi navodi da mu nisu uručeni Uvjeti kasko-osiguranja motornih vozila, budući da je apelant u predmetnoj parnici upravo tražio ispunjenje ugovora o osiguranju, a da su Uvjeti kasko-osiguranja motornih vozila sastavni dio tog ugovora. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi trebali primijeniti odredbu člana 925. stav 2. ZOO, te odredbe čl. 22. i 23. Uvjeta kasko-osiguranja motornih vozila. Imajući u vidu da je vještak saobraćajne struke utvrdio da je vrijednost apelantovog vozila na dan otuđenja iznosila 40.414,53 KM, te da je šteta koju je apelant pretrpio, kada se odbije franšiza, 29.914,18 KM, od čega je apelantu već isplaćeno 22.495,57 KM, Vrhovni sud je zaključio da apelantu pripada naknada štete u preostalom dijelu u iznosu od 7.418,61 KM. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 2. ZPP. Naime, Vrhovni sud je naveo da je apelant u predmetnom sporu uspio samo «sa oko 1/5 u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev», te da mu stoga, u skladu sa Tarifom o naknadama za rad advokata, pripada naknada troškova postupka u iznosu od 1.944,00 KM.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant navodi da se sa prednikom tuženog sporazumio o svim uvjetima pri zaključenju ugovora o kasko-osiguranju, te da je tom prilikom dobio polisu bez Uvjeta kasko-osiguranja motornih vozila, koji su samo sitnim slovima navedeni na dnu polise. Pri tome, apelant smatra da se u konkretnom slučaju nisu mogle primijeniti odredbe Uvjeta kasko-osiguranja motornih vozila tuženog, budući da je ugovor o kasko-osiguranju zaključen sa prednikom tuženog, a ne sa tuženim. Dalje, apelant navodi da je Vrhovni sud pri donošenju odluke o troškovima postupka zanemario djelimičnu presudu na osnovu priznanja kojom mu je dosuđen iznos od 22.495,57 KM. S obzirom na to da je postavljenim tužbenim zahtjevom tražio naknadu štete u iznosu od 58.935,80 KM, te da mu je dosuđena naknada štete u ukupnom iznosu od 29.913,75 KM, apelant navodi da je uspio u parnici sa 51% i da mu stoga pripada srazmjeran dio troškova u iznosu od 4.959,00 KM. Stoga, apelant smatra da je odluka Vrhovnog suda o troškovima postupka donesena suprotno odredbama člana 386. stav 2. ZPP.
b) Odgovor na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci, te da ne smatra da je došlo do povrede prava na koje apelant ukazuje u apelaciji. Stoga, Vrhovni sud predlaže da se predmetna apelacije odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
13. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 386.
[...] (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka, ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Član 397.
[...] (2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.
U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 925.
[...] (2) Iznos naknade ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja.
[...] (7) Ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena, naknada se određuje prema toj vrijednosti, izuzev ako osiguravač dokaže da je ugovorena vrijednost znatno veća od stvarne vrijednosti, a za tu razliku ne postoji opravdan razlog (kao, naprimjer, osiguranje upotrebljavane stvari na vrijednost takve nove stvari, ili osiguranje subjektivne vrijednosti).
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001 441 od 11. decembra 2007. godine, kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. februara 2008. godine, a apelacija je podnesena 28. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
21. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak tiče prava na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv na taj postupak. Također, Ustavni sud ukazuje da se garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon odluke u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 29). Iz navedenog proizlazi da se odluka o troškovima postupka tiče apelantovih građanskih prava i obaveza, što znači da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv i u tom dijelu. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
23. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
24. U pogledu odluke o troškovima postupka, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 386. stav 2. ZPP propisano da, «ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka, ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova». U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant postavljenim tužbenim zahtjevom tražio da mu tuženi na ime naknade štete isplati iznos od 58.935,80 KM. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je djelimičnom Presudom na osnovu priznanja Općinskog suda broj P-1767/02 od 16. septembra 2003. godine apelantu dosuđen iznos od 22.495,57 KM. Također, Ustavni sud ukazuje da je o preostalom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva odlučeno osporenom presudom Vrhovnog suda, kojom je apelantu na ime preostalog dijela naknade štete dosuđen iznos od 7.418,18 KM. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o troškovima postupka, naveo da je apelant u predmetnoj parnici uspio sa oko 1/5 postavljenog tužbenog zahtjeva, te da mu, u skladu s tim, pripada srazmjeran iznos troškova postupka u smislu člana 386. stav 2. ZPP. Iz navedenog jasno proizlazi da Vrhovni sud nije uzeo u obzir prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, niti djelimičnu presudu kojom je apelantu dosuđen određeni novčani iznos, niti je dao bilo kakvo obrazloženje u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da osporena presuda Vrhovnog suda u pogledu dosuđenih troškova postupka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. S druge strane, što se tiče osporene odluke Vrhovnog suda kojom je odlučeno o zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, odnosno dosuđenim iznosom naknade štete. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
VIII. Zaključak
26. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Vrhovni sud pri odlučivanju o troškovima postupka, u smislu odredaba člana 386. stav 2. ZPP, ne uzme u obzir djelimičnu presudu prvostepenog suda donesenu u predmetnom postupku, a za to ne dâ obrazloženje koje bi zadovoljilo zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Dalje, u pogledu osporene odluke Vrhovnog suda kojom je odlučeno o zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud smatra da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer osporena odluka sadrži detaljno i jasno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
28. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović