Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-401/08 (Maloljetni A. M.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Proporcionalnost
  • Kamata
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-401/08

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 401/08, rješavajući apelaciju A. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija A. M.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je pokrenut pred Osnovnim sudom u Prnjavoru broj 078-0-P-06-000103, a okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-001330 od 27.

novembra 2007. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da A. M. u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime naknade zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neosnovana apelacija A. M. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-001330 od 27. novembra 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te isto pravo iz člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i člana 4.

Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Maloljetni A. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001330 od 27. novembra 2007. godine. Od apelanta je 13. februara 2008. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je on i učinio 27. februara 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te učesnika u postupku Pravobranilaštva Republike Srpske, kao zastupnika Općine Prnjavor (u daljnjem tekstu: drugotužena) i PTP „Mladeks-Komerc“ Prnjavor (u daljnjem tekstu: prvotuženi), zatraženo je 13. februara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor dostavio 27. februara 2008. godine, Osnovni sud 21. februara 2008. godine, a drugotužena 3. marta 2008. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Ustavni sud je 27. aprila 2010. godine od Osnovnog suda zatražio na uvid spis broj 078-0-P- 06-000103, koji je Osnovni sud dostavio 10. maja 2010. godine. Ustavni sud je predmetni sudski spis vratio Osnovnom sudu uz dopis od 26. maja 2010. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog, Osnovnog suda i prvotuženog dostavljeni su apelantu 12. maja 2008. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, uvida u spis i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je tužbom podnesenom Osnovnom sudu 4. oktobra 1996. godine zatražio da se prvotuženi i drugotužena obavežu da mu solidarno, na ime kupoprodajne cijene za prodatu robu, isplate iznos od 7.950,00 DEM u dinarskoj protuvrijednosti po najpovoljnijem kursu po kojem poslovne banke u mjestu plaćanja vrše otkup stranog efektivnog novca, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U konkretnom se slučaju radilo o robi koju su nasljednici V. M., među kojim je bio i apelant, kao njegov sin, ustupili prvotuženom radi prodaje, a po dogovoru s drugotuženom. Prvotuženi je bio u obavezi da novac od prodaje preda drugotuženoj, koja je od dobijenog iznosa trebala izmiriti povjerioce preminulog V. M., a ostatak predati njegovim nasljednicima. Međutim, drugotužena je odbila da isplati novac nasljednicima tvrdeći da joj provotuženi nije predao novac od robe koja mu je ustupljena radi prodaje.

8. Od podnošenja tužbe pa do 31. decembra 1996. godine Osnovni sud je zakazao dva ročišta, na koja nije pristupila uredno obaviještena drugotužena. U toku 1997. godine Osnovni sud je zakazao pet ročišta, na samo jedno ročište su pristupili prvotuženi i drugotužena iako je za sva ročišta iskazana uredna dostava. U navedenom periodu saslušana su dva svjedoka. U toku 1998. godine sud je zakazao dva ročišta, ali niti jedno nije održano niti su se pojavili uredno obaviješteni prvotuženi i drugotužena. U toku 1999. godine zakazano je osam ročišta, od kojih je održano četiri, ali u odsustvu uredno obaviještenih tuženih. U toku 2000. godine zakazana su dva ročišta, i to 24. januara i 23. februara. Na ova ročišta nisu pristupili uredno obaviješteni tuženi, pa su odložena. Apelant se obraćao urgencijama sudu za zakazivanja ročišta. Naredno ročište zakazano je nakon nešto više od dvije godine, tj. 8. aprila 2002. godine.

9. Osnovni sud je u toku 2002. godine zakazao i održao dva ročišta, te donio Presudu broj P- 216/96 od 26. juna 2002. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio. Apelant se molbom od 18. juna 2002. godine obratio Osnovnom sudu radi oslobađanja od plaćanja takse na presudu, jer je maloljetan i nema vlastitih sredstava a majka je nezaposlena. Presuda je apelantu uručena 29. septembra 2002. godine.

10. Apelant je na presudu izjavio žalbu 10. oktobra 2002. godine. O apelantovoj žalbi odlučeno je nakon tri godine i šest mjeseci Rješenjem Okružnog suda broj Gž-383/03 od 25. aprila 2006. godine, kojim je ukinuta presuda Osnovnog suda i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.

11. Apelantu je rješenje Okružnog suda uručeno 28. novembra 2006. godine zajedno s pozivom za pripremno ročište zakazano za 31. januar 2007. godine. Na ovom ročištu sud je donio rješenje da se glavna rasprava zakazuje za 30. mart 2007. godine, te da će se tom prilikom raspraviti prigovor pasivne legitimacije koji su istakli tuženi, kao i da će se provesti dokazi koje su predložile stranke u postupku. Na glavnoj raspravi, zakazanoj i održanoj 30. marta 2007. godine, stranke su obaviještene da će presuda biti donesena 27. aprila 2007. godine. Zbog opravdanog odsustva postupajućeg sudije, presuda je donesena 17. maja 2007. godine.

12. Presudom Osnovnog suda broj 078-0-P-06-000103 od 17. maja 2007. godine obavezana je drugotužena da apelantu isplati označeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 4. oktobra 1996. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu. Apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog je odbijen kao neosnovan, a apelant je obavezan da mu nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu. U obrazloženju presude koja se odnosi na obavezu drugotužene u pogledu datuma plaćanja zatezne kamate, istaknuto je da apelant nije dokazao, niti je sud na osnovu provedenih dokaza mogao utvrditi, da je prilikom zaključenja ugovora, iz kojeg je proistekao spor, bio utvrđen datum isplate, pa je odlučeno da drugotuženi plati zateznu kamatu počevši od 4. oktobra 1996. godine kao dana podnošenja tužbe.

13. Presuda Osnovnog suda apelantu je uručena 25. maja 2007. godine. Apelant je na presudu Osnovnog suda izjavio žalbu 18. juna 2007. godine. Istog dana apelant je pismenim podneskom zatražio oslobađanje od plaćanja takse na presudu, jer je maloljetan a majka je nezaposlena. Na presudu su žalbe izjavili i prvotuženi i drugotužena.

14. Osnovni sud je spis dostavio na odlučivanje o izjavljenim žalbama Okružnom sudu 13. jula 2007. godine. Okružni sud je dopisom od 3. oktobra 2007. godine vratio spis prvostepenom sudu, jer žalba prvotuženog nije bila dostavljena na odgovor tužiocu, pa je od Osnovnog suda zatraženo da nakon otklanjanja ovog propusta spis ponovno dostavi na odlučivanje.

15. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001330 od 27. novembra 2007. godine djelimično je uvažena žalba drugotužene. Presuda prvostepenog suda preinačena je u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati. Drugotužena je obavezana da apelantu, na utvrđeni iznos glavnog duga, plati zakonsku zateznu kamatu počevši od 4. oktobra 1996. godine do 18. maja 2001. godine, u skladu s kamatnom stopom koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj obračunavale na štedne uloge „po viđenju“ u DEM valuti. Tako dobiveni iznos zakonske zatezne kamate konvertovat će se isti dan u KM valutu prema paritetu 1 DEM : 1 KM. Od 19. maja 2001. godine pa do isplate apelantu će se zakonska zatezna kamata obračunati na utvrđeni iznos glavnog duga, u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, s tim da ukupan iznos obračunate zakonske zatezne kamate ne može biti veći od utvrđenog iznosa glavnog duga. U obrazloženju presude, a u pogledu odluke o zakonskoj zateznoj kamati, istaknuto je da, po ocijeni ovog suda, apelantu, u skladu s članom 4a. Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik RS“ broj 52/06), pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos glavnog duga po kamatnoj stopi koja se plaća na štedne uloge „po viđenju“, počevši od 4. oktobra 1996. godine do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine do isplate zakonsku zateznu kamatu treba obračunati u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik RS“ broj 19/01), s tim da iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga, što je propisano članom 4b. citiranog Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate. Prema navedenom, zaključeno je da je odluka prvostepenog suda o zateznoj kamati zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a na što Okružni sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o zateznoj kamati.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je Zakon o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate protivan Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji jer nije moguća retroaktivna primjena ovog zakona na period prije njegovog donošenja, niti je moguće na štetu povjerioca ograničiti zakonsku zateznu kamatu. Dalje, apelant ističe da je prije donošenja Zakona o zateznoj kamati u Republici Srpskoj primjenjivan Zakon o zateznoj kamati SR Jugoslavije, a što proizlazi iz Programa ekonomske politike i Uredbe Narodne banka RS-a donesene po ovlaštenju Narodne skupštine RS-a (iz 1994. godine). Prema navedenom, apelant smatra da se obračun zatezne kamate do 2002. godine mogao vršiti samo na osnovu ovih propisa, a što proizlazi i iz brojnih sudskih presuda. Prema apelantovom mišljenju, osporenom presudom Okružnog suda nisu mu ni priznate kamate s obzirom da su svedene na nominalni iznos glavnog duga iz 1996. godine, koji je, po vrijednosti valute u odnosu na kupovnu moć u vrijeme nastanka obaveze, iznosio trostruko više nego u vrijeme donošenja osporene presude, odnosno da priznate kamate nisu dostigle ni stvarnu vrijednost duga iz 1996. godine, a što je u suprotnosti i sa Zakonom o visini zatezne kamate iz 2002. godine, kao i sa Zakonom zateznoj kamati SR Jugoslavije koji je primjenjivan do donošenja Zakona iz 2002. godine. Dalje, apelant ukazuje da su osporenom presudom zanemarene i odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje se odnose na naknadu štete i zatezne kamate, a koje nisu stavljene van snage Zakonom o dopuni Zakona o visini zatezne kamate. S obzirom da gubi kamate koje prestaju teći, a na drugoj strani, dužnik koji ima novca nema interes da plati dug jer mu ne teče ni redovna ni zatezna kamata, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu te da je narušen princip proporcionalnosti u snošenju tereta. Apelant ističe da je Okružni sud dosudio kamatu na godišnjem nivou od 2% do 19. maja 2001. godine, iako kamata nije ni određena jer komercijalne banke, svaka samostalno, vodi svoju kreditnu politiku i prema tome određuju kamate po viđenju. Apelant ukazuje i na Uredbu o načinu obračuna zatezne kamate prema postojećim zakonskim propisima iz 2004. godine, te na podatke Centralne banke BiH o stopi rasta cijena na malo u periodu od 1999. godine do 2001. godine, te ističe da se obračun kamate nije mogao ograničiti na nominalni iznos glavnog duga koji je obezvrijeđen inflacijom, a zbog činjenice da nisu stavljene van snage relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Apelant smatra da je diskriminiran primjenom Zakona o dopuni Zakona o visini zatezne kamate, a zbog činjenice da postupak, koji je trajao nerazumno dugo, nije okončan do 19. maja 2001. godine do kad su važili propisi koji su bili povoljniji za njega. Najzad, apelant je zatražio da mu Ustavni sud dosudi novčanu naknadu u iznosu od 2.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, jer su protekli svi zakonom utvrđeni rokovi za donošenje odluke i pred prvostepenim i pred drugostepenim sudom.

17. U dopuni apelacije od 27. februara 2008. godine apelant je, uglavnom, ponovio navode u pogledu relevantnih zakonskih odredbi, te istakao da je osporenom presudom diskriminiran u uživanju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, a zbog čega su povrijeđeni i član 14. Evropske konvencije, te član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Također, ograničenjem zakonske zatezne kamate, a ne i ugovorene kamate iz člana 399. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, apelant smatra da je Republika Srpska diskriminirala građane u pogledu zaštite prava na imovinu, jer nije postavila i ograničenje kamate koje banke mogu naplaćivati po ugovoru o kreditu za slučaj kašnjenja, odnosno da je odredba o ograničenju zakonske zatezne kamate diskriminacijska u odnosu na ugovorenu kamatu, a što je protivno i članu 4. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Najzad, apelant smatra da je drugostepeni sud mogao primijeniti Zakon o dopuni Zakona o visini zatezne kamate samo od dana njegovog stupanja na snagu, tj. 2. juna 2006. godine, a od kada zakonska zatezna kamata ne može preći iznos glavnog duga. Apelant zaključuje da Zakon o dopuni Zakona o visini zatezne kamate ne ispunjava kriterij zakonitosti i ne služi legitimnom cilju jer se njim uspostavlja diskriminacija i neravnopravnost.

b) Odgovor na apelaciju

18. Okružni sud je u vezi s apelantovim navodima da je zateznu kamatu trebalo obračunati primjenom Zakona o zateznoj kamati SR Jugoslavije, koji je primjenjivan do donošenja Zakona o visini stope zatezne kamate Republike Srpske, istakao da bi to bilo u suprotnosti s odredbom člana 4a. Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate kojom je propisan način obračuna zateznih kamata do stupanja na snagu Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik RS“ broj 19/01). Prema citiranoj zakonskoj odredbi, istaknuto je da je ovaj sud zaključio da na iznos duga kada je sredstvo plaćanja bio dinar (zaključno sa 31. decembrom 1998. godine) apelantu pripada zakonska zatezna kamata na konvertovane iznose u DEM valutu do 19. maja 2001. godine, a po stopi koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj plaćale na štedne uloge po viđenju na tu valutu. Dalje, na iznos duga koji je dospio za naplatu od 1. januara 1999. godine, kada je kao zvanično sredstvo plaćanja u Republici Srpskoj uvedena KM, pa do 19. maja 2001. godine apelantu pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu po stopi koju su komercijalne banke plaćale na štedne uloge po viđenju u KM. Najzad, na iznos duga koji je dospio za naplatu nakon maja 2001. godine pa do isplate apelantu je dodijeljena kamata po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate iz 2001. godine. U vezi s ograničenjem da iznos obračunate zakonske zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga, ukazano je da je isto propisano članom 4b. Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate iz 2006. godine.

19. Osnovni sud se u odgovoru pozvao na obrazloženja iz svoje presude, te presude Okružnog suda ističući da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na koje je apelant ukazao u apelaciji.

20. Prvotuženi je u odgovoru istakao da je Okružni sud ispravno postupio kada je preinačio presudu Osnovnog suda koji je propustio da primijeni relevantne odredbe materijalnog prava, te kamatu apelantu dosudio u skladu s važećim pozitivno-pravnim propisima. Osporeni su i navodi iz apelacije o nedonošenju odluke u razumnom roku, jer je prvostepena presuda donesena u maju 2007. godine a presuda drugostepenog suda u novembru iste godine. Istaknuto je da su razlozi za eventualno nedonošenje prvostepene odluke u kraćem roku trajanje ratnog stanja i nemogućnost bržeg rješavanja sudskih sporova.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/87, 20/90, 27/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Sud je dužan da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva.

Sud je ovlašten da izvede i dokaze koje stranke nisu predložile ako su ti dokazi od značaja za odlučivanje.

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

22. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 217.

Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća odnosno raspravu u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 277.

Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj posebnim zakonom.

Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate, ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja.

24. Zakon o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/01 i 52/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Obračun zatezne kamate vrši se tako da se fiksna stopa od 0,05% dnevno množi sa brojem dana zakašnjenja, i tako utvrđena stopa množi se sa iznosom glavnog duga uvećanog za kamatu po stopi rasta cijena na malo iz prethodnog člana.

Član 4a.

Na novčane obaveze iskazane u dinarima ne obračunava se kamata, već se glavni dug konvertuje u DEM, odnosno KM po najpovoljnijem kursu po kojem su komercijalne banke otkupljivale tu valutu u mjestu ispunjenja obaveze na dan dospjelosti i na tako konvertovan iznos obračunava se zatezna kamata po kamatnoj stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge (štednja po viđenju) u DEM, i to na dan ispunjenja glavnog duga, a najdalje do 18. maja 2001. godine, od kojeg dana se kamata obračunava prema odredbama člana 3. osnovnog zakona.

Član 4b.

Iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga.

VI. Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011- 0-Gž-07-001330 od 27. novembra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 4. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant pobija navedenu presudu Okružnog suda, ističući prije svega da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Navodi o povredi ovog prava u osnovi se svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno Zakona o visini stope zatezne kamate, te na nedonošenje odluke u razumnom roku. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

Nedonošenje odluke u razumnom roku

a) Relevantni principi

32. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

33. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Dalje, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

34. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

35. U konkretnom slučaju postupak je pokrenut podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 4. oktobra 1996. godine. Postupak po apelantovoj tužbi okončan je osporenom presudom Okružnog suda od 27. novembra 2007. godine. Iz navedenog proizlazi da je cjelokupni postupak odlučivanja o apelantovom pravu trajao 11 godina.

36. U pogledu složenosti predmeta Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju trebalo utvrditi osnovanost zahtjeva za isplatu kupoprodajne cijene za isporučenu robu, a na osnovu činjenice da je apelant bio zakonski nasljednik lica koje je bilo vlasnik isporučene robe. S obzirom da se radilo o obavezama nastalim 1993. godine, da je trebalo saslušati znatan broj svjedoka, te da je trebalo prikupiti značajnu dokumentaciju iz ovog perioda na osnovu koje je trebalo ocijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu kako u pogledu činjeničnih tako i pravnih pitanja.

37. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud prvi put o apelantovom zahtjevu odlučio presudom iz 2002. godine, tj. šest godina nakon podnošenja tužbe. U toku 1998. godine Osnovni sud je zakazao samo dva ročišta, a niti jedno nije održao. Identična situacija se ponovila i u toku 2000. godine. Nakon toga je došlo do potpunog zastoja u radu, da bi, nakon apelantovih urgencija, ročište bilo ponovno zakazano tek nakon dvije godine, tj. 2002. godine. U navedenom periodu zakazana ročišta su odlagana najčešće zbog izostanka uredno obaviještenih prvotuženog i drugotužene, te zbog neodazivanja na uredno dostavljene pozive svjedoka, odnosno zanemarivanja obaveze nadležnih organa da dostave tražene podatke, prije svega ovlašteni organ drugotužene. U navedenom periodu Osnovni sud je samo jednom koristio ovlaštenje i sankcionirao neodazivanje na poziv uredno pozvanog svjedoka. Na drugoj strani, u ovom periodu apelantov punomoćnik je izostao samo s jednog ročišta, a o razlozima izostanka sud je bio blagovremeno obaviješten. Na osnovu uvida u spis i iz svega predočenog, proizlazi zaključak da je dužini postupka u ovom periodu doprinio prije svega Osnovni sud zanemarujući svoju obavezu da efikasno upravlja postupkom. Ovo posebno kad se ima u vidu da je u ovom periodu bio na snazi Zakon o parničnom postupku koji je davao ovlaštenja sudu da utvrđuje relevantne činjenice i da u tu svrhu izvodi i dokaze koje stranke nisu predložile. O blagovremeno izjavljenoj žalbi na prvostepenu presudu iz 2002. godine Okružni sud je odlučio 2006. godine, odnosno nakon tri godine i pet mjeseci, i to tako da je prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu. Najzad, u ponovnom postupku i Osnovni i Okružni sud su u relativno kratkim rokovima donijeli svoje odluke, pa se iz svega predočenog Ustavnom sudu ne može zaključiti da postupak u ovom dijelu nije zadovoljio zahtjeve za donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje.

38. U odgovoru na apelaciju ni Okružni ni Osnovni sud se nisu izjašnjavali o apelantovim navodima o dužini postupka, niti su u tom smislu ponudili bilo kakve razloge. Prvotuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je trajanje postupka uzrokovano ratnim stanjem i nemogućnošću bržeg rješavanja sudskih sporova.

39. Sagledavajući ukupni postupak po apelantovoj tužbi podnesenoj u oktobru 1996. godine, a po kojoj je konačna odluka donesena tek u novembru 2007. godine, te imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu, a u odsustvu bilo kakvih razloga kojim bi se opravdala dužina postupka, Ustavni sud nije mogao naći razumno opravdanje za ukupno trajanje postupka u konkretnom slučaju.

40. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da ukupno trajanje postupka od 11 godina u konkretnom slučaju ne ispunjava zahtjeve za donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje. Trajanju postupka u ovom periodu doprinijeli su Osnovni sud, koji je u periodu od šest godina zanemario obavezu efikasnog upravljanja postupkom, te u periodu od dvije godine uopće nije zakazao niti jedno ročište, kao i Okružni sud koji je o blagovremeno izjavljenoj žalbi odlučio tek nakon tri godine i pet mjeseci. U tom smislu dužina postupka nije zadovoljila zahtjev “razumnosti“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

41. Apelant je zatražio da mu se, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, naknadi primjerena šteta. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u primjerenom iznosu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda, u skladu s kriterijima koje je uspostavio Evropski sud i koji su prilagođeni ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini.

42. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48- 51). Prema utvrđenom principu, apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za to, kao naknadu na ime nematerijalne štete, treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu odgađanja donošenja odluke, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

43. Uzimajući u obzir činjenicu da je u konkretnom slučaju postupak trajao 11 godina, kao i činjenicu da se nije radilo o postupku koji je zakonom određen kao hitan, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti iznos od 150,00 KM za svaku godinu odgađanja, odnosno ukupan iznos od 1.650,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske. Ostali aspekti prava na pravično suđenje

44. Apelant dalje smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, prije svega zakonskih propisa kojim su regulirani visina i način obračuna zakonske zatezne kamate.

45. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

46. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, preinačujući prvostepenu presudu u dijelu odluke o zateznoj kamati, postupao u skladu s članom 221. Zakona o parničnom postupku kojim je propisana obaveza drugostepenog suda da po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava. Dalje, iz obrazloženja osporene presude ne može se zaključiti da je Okružni sud izašao van okvira zakonskog ovlaštenja da primjenjuje materijalno pravo prema vlastitoj ocijeni, a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje. Naime, Okružni sud je potvrdio prvostepenu presudu u pogledu odluke o glavnoj stvari, ocjenjujući da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Pri tom, iz predočenog se ne može zaključiti da je primjenom zakonskog propisa koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporene presude (Zakon o visini stope zatezne kamate i Zakon o dopuni zakona o visini zatezne kamate) Okružni sud postupao proizvoljno ili na način kojim se vrijeđaju apelantova ustavna prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, zaista bi bilo van njegove nadležnosti da u konkretnom slučaju odlučuje odnosno utvrđuje metodu obračuna zatezne kamate na iznos glavnog duga koji je dosuđen apelantu, odnosno da odlučuje o tome na osnovu kojih propisa o zateznoj kamati treba, u ovom slučaju, izvršiti obračun te kamate na dosuđeni iznos glavnog duga.

47. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo arbitrarne primjene propisa o zateznoj kamati, te da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

48. Apelant osporava odluku Okružnog suda, tvrdeći da mu je tom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog načina obračuna zatezne kamate u konkretnom slučaju.

49. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.

50. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

51. Ustavni sud prvo mora ispitati da li apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. da li je navedeni član primjenjiv u konkretnom slučaju. U konkretnom slučaju sporan je bio način obračuna iznosa zateznih kamata, odnosno, primjena relevantnih zakonskih odredaba prema kojima treba obračunati zakonsku kamatu na dosuđeni iznos glavnog duga. Apelant je smatrao da je obračun zatezne kamate, u skladu sa zakonskim odredbama na osnovu kojih je to učinio Okružni sud, nezakonit, nepravilan, da se time na njega nameće pretjeran teret, te da je izložen diskriminaciji. S obzirom da je primjena relevantnih zakonskih odredbi uticala i na visinu novčanog iznosa zateznih kamata, za koje je apelant imao „legitimno očekivanje“ da će biti obračunate na dosuđeni iznos glavnog duga, Ustavni sud smatra da su član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije primjenjivi u konkretnom slučaju.

52. Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, str. 29-30, stav 37).

53. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je izvršeno miješanje u apelantovo pravo na imovinu u skladu s drugim pravilom, tako što je primjenom važećih propisa o zakonskoj kamati određen obračun zateznih kamata u manjem iznosu u odnosu na onaj koji je apelant očekivao, kad bi mu obračun bio izvršen prema ranije važećim propisima.

54. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij «zakonitosti» i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluku broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/04, tačka 49).

55. Ustavni sud je već obrazložio da se osporena odluka Okružnog suda, u dijelu koji se odnosi na obračun zatezne kamate, zasniva na važećim propisima te da njihova primjena nije bila proizvoljna. Ustavni sud se na slaže s apelantovim stavom prema kojem bi se zaključak o povredi prava na imovinu formirao na osnovu činjenice da, u konkretnom slučaju, sud nije donio odluku u razumnom roku, jer da je odluku donio ranije onda bi se obračun zateznih kamata izvršio prema propisima koji su, prema apelantovim navodima, za njega povoljniji. Prema mišljenju Ustavnog suda, s aspekta poštivanja ljudskih prava, bitno je da se odluka zasniva na važećim propisima čija primjena nije bila proizvoljna ili diskriminacijska, dok se eventualne promjene propisa i posljedice koje one uzrokuju ne mogu vezati za obavezu suda da u svakom predmetu donese odluku u razumnom roku. Ustavni sud smatra da nema sumnje da Zakon o visini stope zatezne kamate ima legitimni cilj, jer ovaj zakon kao lex specialis reguliše važno pitanje (sankciju za slučaj kašnjenja u izvršavanju novčanih obaveza). Osim toga, Ustavni sud je mišljenja da u konkretnom slučaju na apelanta nije stavljen ni „pretjeran teret“, odnosno da nije narušeno načelo „proporcionalnosti“ jer apelant, primjenom relevantnih propisa o zateznoj kamati, nije lišen zatezne kamate, a činjenica da je nije ostvario u očekivanom iznosu ne može pokrenuti pitanje kršenja navedenog principa.

56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi

57. Ustavni sud smatra neosnovanim apelantovo pozivanje na povredu prava na zabranu diskriminacije, s obzirom da svoje navode nije potkrijepio bilo kakvim dokazima da je u odnosu na njega došlo do „različitog tretmana“ u „podudarnim situacijama“, te stoga, a imajući u vidu zaključak u pogledu prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud smatra da ne mora detaljnije ispitivati da li je došlo do povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 4. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

VIII. Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka od 11 godina u odlučujućoj mjeri može staviti na teret ponašanju redovnih sudova, te kada nisu dati razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava iz na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 4. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kada su redovni sudovi dali jasne razloge i obrazloženja za svoje odluke a iz predočenog se ne može zaključiti da su pri tom postupali arbitrarno i diskriminacijski, na način kojim se vrijeđaju apelantova prava.

60. Na osnovu člana 61. st. 1. 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-401/08 (Maloljetni A. M.) | Sudska praksa | Aktio